I posle skoro dvije godine javnost nije upoznata da je Katnić prekinuo štrajk glađu

Piše: Persefona

U svijetu koji se odvajkada dijeli na eksploatore i eksploatisane, a u kojem se ipak naziru neki poslednji tanani ostaci empatije, slabo šta izaziva toliko teatralne atencije kao štrajk glađu. U narodu je prepoznat kao oličenje neupitnog prkosa protiv obespravljenosti, teškome životu i nepravdi. Od onoga koji je obespravljen. I naravno da će, u zemlji gdje je običan građanin imao više razloga da štrajkuje nego da postoji, čudno biti da jedan ovako principijelan čin dolazi, ni manje ni više, nego od – Katnića.

Bastion bivšeg režima kroz isljedničke marifetluke – četvrtu granu vlasti, agent države u državi, a na čelu tužilaštva u tužilaštvu, upečatljivo otjelotvorenje crnogorske dekadencije – Milivoje Katnić. Onaj kec izvučen iz armani rukava sada Počasnog predsjednika, jedne daleke jeseni s kojom je, sem ožutjelog crnogorskog lišća, trebalo da padne i tiranija, nepotizam, šovinizam i mafijokratija. Finansijski i više nego fino obezbijeđen. Na sedmom nebu zbog formalno vrhovnog statusa u montiranju najtragikomičnije neistine koju, u pozamašnoj konkurenciji, pamti ova država. Ko bi rekao da će neka muka nekad njega natjerati da se da u štrajk.

Praćke i fatamorgane na kojima su stvorene neistinite optužnice i svjedoci saradnici u nepostojećim aferama pale su niz vodu. Ili u vodu. Kako za koga. A šest godina prije toga režim koji se uzdao u svoju specijalnu praćku – tužioca, mada uz brojna riba-na-suvom koprcanja, otišao je u, nadajmo se, nepovrat. I ko će među prvima da bude, sa sve umišljenim praćkama, pušten od istog tog režima na milost i nemilost nekim starim klincima u novom maniru? Pa Katnić!

Bilo je toplo aprilsko jutro 2024. godine kada je, s mirisom svježe procvjetalih behara i prvih bijelih rada, jednom cvetku-zanovetku smrklo. Uhapšen Katnić, odjeknulo je javnošću. Crnogorsko življe, nekako naviknuto na montirane farse i na nasmijana kvazihapšenja negdašnjih loših momaka, mislilo je da će prije maja biti pušten. Ma kakvog maja, prije sjutra. Kad ono – međutim – ostade. Neka sitnija i neobičnija figura biva žrtvovana da bi kralj bio ušuškan i siguran, vjerovatno.

„Tko bi gori, eto ga doli – a tko doli, gori ustaje“. Čudnih li puteva Gospodnjih – završio je onamo gdje je volio druge da gleda. Urbane legende kažu da se tako u Katniću probudio neki inat, saobrazan mada kompromitujuće opozitan propratnici onog naroda protiv kojeg je i montirao afere. I reče: „Neću da jedem“. Štrajk je glađu počeo. I nije se završavao.

Ljut je što njega terete za šta ga terete. Možda. Ili što ga ne terete za drugo nešto. Ne bi se reklo. Ljut je što su ga oni u koje se uzdao skrajnuli. Vjerovatno, mada zasigurno ne i primarno. Ljut na cio svijet. Potvrđeno i zapečaćeno. I iz prkosa – neće da jede. Ili neće da troši državna sredstva na svoju ishranu, pošto više nema potrebe sam da kupuje hranu. Robin Hud u velu trodecenijske oligarhije? Interesantno.

A još interesantnije je to da za sve ovo vrijeme taj štrajk nije prestao. Pojavili su se, doduše, navodi, da mu se omakne neku čašu vode da popije. Ipak, o objedu ni riječi. I ponovo je topli aprilski dan. I ponovo je proljeće. Nakon dvije godine. I još je, kažu, onamo gdje je volio da gleda druge. I još uvijek, kao kakvo natprirodno biće skriva svoju protivprirodnu ironiju iza praznog stomaka i autofagije koja se malo odužila. Dvije godine ne okusi ništa. Jadničak.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)