Piše: Božidar Zečević
O dvesta godina apsolutnog kontinuiteta srpskog pravoslavlja u Dalmaciji pre navale Turaka
Vratimo se sada vremenima kada su srpski manastiri Krupa, Krka i Dragović za vreme Kotromanića kao nastavljača nemanjićke tradicije učinili da pravoslavna vaseljena uhvati dubljeg korena u zemljama oko reka Krke i Cetine, u Dalmaciji. Kada su posle 1360. dakle znatno pre propasti srpskog carstva, velike mase Srba iz Bosne i Stare Srbije prelazile u Dalmaciju „narod je srpski tu našao braću svoju, ma i pritešnjenu od latinštine, a našao je tu i crkava i manastira od kuda je on crpio duhovnu snagu da odoli tuđinu i da se kroz vijekove poslije uzdrži u vjeri i narodnosti svojoj“ piše sveti vladika Nikodim Milaš, oslanjajući se na još stariji izvor, dalmatinskog episkopa Simeona Končarevića iz XVIII i niz stranih, uglavnom mletačkih i katoličkih izvora (Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, str. 135 passim).
OD VELEBITA DO KOTORA
„Najznačajnija je bila i jest 1350. godina kada u Skradinu vlada u ime maloljetnoga sina kneginja Jelena, sestra srpskoga cara Dušana“ koja je „na dvoru imala i svoga duhovnika, kojega ljetopis zove kaluđerom Ruvimom (Rufinь)“, koji je sa još dvojicom sabraće zadužbine srpskog kralja Milutina, iz manastira Arhanđela Mihaila i Gavrila povrh Hristovog groba u Jerusalimu, doneo pregršt Svete zemlje da ga položi u osnov najzapadnije pravoslavne obitelji koju bude zasnovao.
Bio je to manastir Krupa u Bosni, kojem je temelj udario Milutin 1317. a dovršio sledeći srpski kralj Stefan Dečanski i ukrepio njegov sin Dušan 1345. Manastir Krupa je sigurno postojao još 1494. kada ga je bogato darovala srpska despotica Angelina sa sinom, despotom Jovanom i o tome izdala svečanu gramotu gde se pominje osnivanje manastira 1317. i njegova obnova 1345.
Zbog čestih ratova u Ugarskoj, ova bratija se preselila u dolinu Zrmanje u Dalmaciji, u blizinu već podignutog manastira Krke, zbog „živog upliva na Dalmaciju svetosavske crkve i velike pobožnosti i odanosti pravoslavnoj vjeri Nemanjića… A ne treba zaboraviti ni to da se u XIV vijeku spominju u današenjem velebitskom podgorju („srpski vasali“) podanici obrovačkoga dvorca na zemljama oko današnjeg Žegara (izvještaj Pjetra Loredana od 24. aprila 1423), da je, dakle, tu bilo srpskog naroda u tome vijeku i da su oni kaluđeri iz bosanskog manastira Krupe mogli tada doći kao među svoje u pomenuto današnje velebitsko podgorje, te novi manastir sagraditi…
Dalmatinska kronika bilježi da je 1371. prešlo u Dalmaciju mnogo srpskog naroda i da su zauzeli na brijegovitim stranama Dalmacije („prendono sede vele nostre terre montane“). Za 1373. godinu Farlati spominje da je toga naroda bilo toliko na granici Bosne, sprijemna za prijelaz u Dalmaciju da su na se obratili pažnju u pape, jer su bili pravoslavne vjere („Vlachi schismatici“).
(isto, 120,124 passim). „Za god. 1375. Lucije (isti onaj Lucis, koga danas krema splitskih povjesničara drži za „osnivača hrvatske povijesne znanosti“ B. Z.) navodi da je mnogo toga naroda zauzelo bilo zemlje okolo Trogira i da je gradska municipija morala silom zapriječiti da ne zauzmu i sam Trogir. Vještina tih bosanskih Srba u Dalmaciji u radnjama bila je tolika da su se stanovnici nekih primorskih gradova čaki otimali da bi se među njima nastanili.
Šibenska municipija je 25. februara 1383 zabranila ulaz u grad tim bosanskim Srbima ali je morala odmah i opozvati tu zabranu jer su joj se mnogi građani protivili. I za kratko vrijeme ti bosanski Srbi imali su važan glas u svim javnim djelima i Zadra i Šibenika i Obrovca i drugih važnih dalmatinskih mjesta. Ovim seobama bosanskih Srba u Dalmaciju bilo je za malo godina spremljeno (bosanskom kralju B. Z.) sigurno zemljište.
Kad su u najvećem jeku bili unutrašnji nemiri i u Mađarskoj, Tvrtko (Kotromanić, B. Z.) odluči da izvede svoju namjeru sa Dalmacijom. Počne s Klisom,koji lako osvoji, a zatim mu je put bio lako otvoren u svu Dalmaciju. I zbilja, 1390. Tvrtko je bio gospodar sve Dalmacije od Velebita do Kotora, osim jednoga Zadra i Dubrovnika sa okolinom“ (na istom mestu).
TVRTKOVA TVRĐAVA
Tako na scenu stupa novi gospodar, kralj Tvrtko I Kotromanić (1338-1391), koji se na Mitrovdan 1377, krunisao u manastiru Mileševi, nad moštima Svetog Save, za kralja „Srbliєmь i Bosně i Pomorih i Zapadnimь Stranamь“ i kao potomak Nemanjića „po tankoj krvi“ uzeo „prvo ime“ Stefan. Bio je pravoslavni Srbin. U politici je, međutim, birao kurs prema okolnostima. Nikad, međutim, na štetu Srpstva i pravoslavlja, za šta je, kao pravi Nemanjić, rado plaćao visoku cenu.
„U vreme srpskih seoba pod Tvrtkom utvrdile su se bile još jače u Dalmaciji one srpske naseobine, koje su počele bile prije 100 godina, a koje su se osnažile bile okolo polovine ovoga vijeka. Od Tvrtkova doba Knin postaje srpskih mjestom. Kad je Tvrtko osvojio taj grad, piše Farlati, i ne mogući ga staviti ni među hercegovačke ni među bosanske gradove, a zavladao je bio i dijelom Srbije (Rasciae), zgodnim upisati taj grad među srpske gradove, i od toga vremena Knin zauzima mjesto među srpskim gradovima“ (isto,str.144).
Titula „kralj Srba“ navodi se obavezno na prvom mestu u celoj dinastiji Kotromanića počev od njenog rodonačelnika do poslednjeg izdanka. „U svojim prerogativima (vladarskim ovlašćenjima) i on i njegovi nasljednici predstavljali su se na ovaj način:
– Stefan Tvrtko I Kotromanić 1378: „Ja, u Isusu Hristu blagovjerni i Bogom postavljeni Stefan, kralj Srbljem Bosne, Pomorja i Zapadnih krajeva…“
– Stefan Dabiša (Kotromanić) 1392: „Ja, Stefan Dabiša, po milosti Božjoj kralj Srba, Bosne i Pomorja…“
– Stefan Ostoja (Kotromanić) 1398: „Ja, Stefan Dabiša, po milosti Božjoj kralj Srba Bosne i Pomorja…“
– Stefan Ostoja (Kotromanić) 1398: „Ja, Stefan Ostoja. po milosti Gospoda Boga moga blagovjerni kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja. ‘Donjih krajeva’, Usore, Soli, Podrinja, ‘Zapadnih krajeva’, Završja itd“.
– Kralj Stefan Tomaš (Kotromanić) 1444: „Ja…gospodin kralj Stefan Tomaš … po milosti Božjoj… U ime Oca, Sina i Sv. Duha Stefan Tomaš, po Božjoj milosti kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja…“
– Kralj Stefan (Tomašević) 1461: „Po milosti Božjoj, mi, gospodin Stefan Tomašević, kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja…“. „Bio je i despot Srbije“.
(Sastavio dr Dragan Đokanović, 08.03.2026).
Od svih Kotromanića samo poslednja dvojica bejahu katoličke vere, dok su se svi ostali strogo pridržavali kanonskog pravoslavlja kako im je u nasleđe ostavio rodonačelnik Tvrtko i mitropoliti dabrobosanski, kako im je po redu spadalo. „Za njegovo vrijeme i pravoslavna se vjera jače utvrdila u Dalmaciji i čvršći je korijen uhvatila tu pravoslavna crkva. Tvrtko je veliki poštovalac i branilac te vjere bio.
Naš ljetopis (Končarevićev, B. Z.) bilježi da ‘kralь Stefanъ Tverdko bяše orudіe Božіяgo Promыsla radi utverždenія našeя svяtыя pravoslavnыя vѣrы vъ našemъ otečastvі’. Navodi tada da su Turci napali bili i na Bosnu, ali kako ih je bosanska vojska iste 1389. potukla do noge“ (Upadi turskih snaga zabeleženi su 1386. godine, a prvi veliki boj odigrao se 27. avgusta 1388. godine kod Bileće, između osmanlijskih pljačkaških odreda predvođenih Lala Šahinom, koji je vodio Osmanlije u pobedi na Marici 1371. godine, i odreda Kraljevine Bosne koje su predvodili Vlatko Vuković i Radič Sanković.
Okončala se potpunim porazom Osmanlija u kome se i sam Lala Šahin jedva spasao bekstvom, dok su gubici u pobedničkim redovima bili neznatni B. Z). „Suvremeno da je druga bosanska vojska slavodobitno prodrla preko rijeke Cetine sve do Jadranskog mora ‘I radi vospominania“ produžava ljetopis ‘slavni pobedi nad Turkami, blagočestivi Stefanъ Tverdko vozblagodari Gospodu novы cerkvi vъ slavu i čestъ Hrista Spasitelя na rѣcѣ Cetini’.
„Ovi je bez sumnje ona crkva koji 1512. Turci razoriše,a čije se ruševne i danas vide na vrelu Cetine i koju danas zovu ‘Sv. Spas“. Radi ove crkve, koju fratri na silu oteše, borili su se dugo pravoslavni Cetinjani, dok isti fratri ne izmamiše u aprilu 1699. proveditorski dekret d tobože oni imaju pravo na onu porušenu crkvu, a ne pravoslavni.
Sili se pravoslavni Cetinjani moradoše pokoriti premda su svjesni oni i danas da je to njihova crkva, koju će oni prije ili poslije morati dobiti za pravoslavlje“ (isto, str. 126-127). Ruševine ove „franačke crkve po stilu (kasna gotika)“ i danas stoje na vrelu Cetine, oko koje su se i u poslednjem ratu (1992-1995) gušali borci Srpske Krajine sa „bojnom Čavoglave“. Kakav će biti krajnji ishod još ne znamo.
MANASTIR DRAGOVIĆ IZRANJA IZ VODE
Posle Tvrtkove smrti i mletačkog „preuzimanja“ njegove Dalmacije, hronike pominju još tri seobe srpskog naroda preko Cetine. Jedna početkom 1394. „kada su Turci bili udarili na Stefana Dabišu i prodrli bili sa nekoliko strana u Bosnu, pljačkajući i goneći narod, te je mnogo toga naroda prebjeglo u Dalmaciju i prodrlo do kora okolo Spljeta. Druga 1397. godine kada je za vladanja u Bosni Dabišine udovice Jelene poslao Bajazit na Bosnu jaku vojsku…
Ovoga puta narod, koji je prešao iz Bosne u Dalmaciju naselio je četiri mjesta okolo Knina: Kninsko polje, Golubić, Pađene i Polaču. Za treću seobu, koja je bila između 1413. i 1417. doznajemo iz izvještaja dalmatinskog proveditora Antonija Kontarini od 28. decembra 1418. svojoj vladi u Mlecima, gdje kaže da je od toga naroda regrutovao 5000 dobrih vojnika, koji će osigurati konačnu pobjedu mletačkog oružja nad Mađarima…
Pri prvoj od sada pomenutih seoba osnovan je manastir Dragović… pet godina kašnje nego što je osnovana bila crkva u čast Vaznesenja Gospodnjeg na vrelu Cetine: a kad uzmemo u obzir, kakav je položaj zauzeo onaj latinski spljetski arcibiskup naspram pravoslavnog naroda onoga kraja, mi vjerujemo, da je isti manastir služio na utjehu okolnog pravoslavnog naroda, kao što ljetopis naš kaže“ (isto, str. 150).
Ovim je započet novi proces naseljavanja srpskog naroda u dalmatinskom arealu koji je doveo do značajnog učešća srpskih ratnika u borbama Venecije i Habsburga protiv Turaka, koji će ih izneti na glas kao odlučni faktor odbrane hrišćanskog Zapada protiv nadiruće otomanske sile. Silom ratnih prilika odnos Zapada se donekle promenio i postao nešto snošljiviji prema Srbima i njihovoj veri.
„Seobe Srba u Dalmaciju, počinjući od pošljednjih godina XIII vijeka, slijede takoreći neprestano i već do polovine XIV vijeka, a i prije još. Toliko je srpskog naroda doselilo u Dalmaciju da se već i pravoslavni manastiri tuda podižu, a postaju nove srpske pravoslavne opštine u Skradinu, Bribiru i Klisu, pored starijih grčkih opština Spljeta, Zadra, Šibenika i Makarske, a pri kraju istog vijeka postaju opštine kninskopoljska, pađenska, golubićka, polačka i cetinska“, navodi Milaš (isto, str. 157).
Svuda iz istog razloga, koga dobro ilustruje dokument koji je pronašao vredni čuvar naše narodne starine profesor Grujić u venecijanskom arhivu: pismo dužda Frančeska Foskari od 20. decembra 1420. godine zadarskom knezu Aleksandru i tamošnjem kapetanu Marku, u kome se naročito naglašava: da je useljavanje Srba u njihove oblasti vrlo korisno – quia concursus… ad terras nostras Dalmatie est utilissimus, ne samo za državnu vlast – pro nostro dominio – nego i za mletačke podanike, starosedeoce u tim zemljama – pro subditis et fidelibus nostris dictarum patrium (kurzivi autorovi – Radoslav M. Grujić, Političko-verska aktivnost Vatikana na Balkanu kroz vekove, Beograd, 2020, str. 95).
O tome, međutim, drugu stranu medalje otkriva fatum manastira Dragović, koji je šest vekova stajao na straži pravoslavlja i hrišćanstva uopšte. Danas leži potopljen rekom Cetinom, kao i poslednje srpsko selo Koljani, čije je plodno zemljište oduzeto, a stanovništvo najvećim delom oterano sa svoje rodne grude. Manastir je ponovo izgrađen podalje od Cetine i danas u njemu žive poslednja tri monaha.
Nova hrvatska vlast našla je da baš tu prokopa akumulaciono jezero HE Perućac, raseli sve srpsko stanovništvo (1400 domova) i potopi manastir Dragović, čiji zidovi i oltar izranjaju iz vode za vreme svakog sušnog perioda da svedoče o tragičnoj sudbini srpskog sveta u današnjoj Dalmaciji.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
