Piše: Persefona
U sinoćnoj „Kontroverzi“ imali smo prilike da čujemo štošta o ponovo aktuelizovanoj aferi Možura, i to od predsjednika Anketnog odbora koji vodi parlamentarnu istragu o ovom, sve su prilike, korupcionaškom poslu i bivšeg premijera Crne Gore Dritana Abazovića. Ono što je privuklo veliku pažnju i donekle zamislilo javnost, a zaintrigiralo i samog Abazovića, nije to da su se u milionske afere uplitali negdašnji ministri, njihova svojta, ili kakvi biznismeni, građevinska mafija, fiktivne ili nefiktivne firme.
Premda neetično i po društvene vrijednosti (a, bogme, i finansije) vrlo pogubno, to nažalost nije prvi put da su se lica na tim funkcijama, zanimanjima ili socijalnim ulogama našla s one strane zakona kada su u pitanju zloupotrebe, pranje novca i slična protivpravna djela.
Negdje je u narodu i ostalo prepoznatljivo da se velike korporacije i funkcioneri relativno često upliću i ugrađuju u ono što bi trebalo da ide na opšte dobro. Međutim, u svoj ovoj zamršenoj i raznoraznim malverzacijama isprepletanoj stvari pojavilo se ime čija je funkcija u svom primarnom značenju posve opozitna kriminalu u javnom sektoru.
Bivši i dugogodišnji predsjednik sindikata Crne Gore. Da, baš neko kome bi suštinski zadatak trebalo da bude da stane na crtu velikašima, tajkunima i da se izbori za prava onih koji jedva kraj s krajem sastavljaju, koji mnogodjetne porodice odgajaju u garsonjerama, samohrane roditelje, trudnice i ostale osjetljive kategorije u radnom odnosu.
Čovjek čija je uloga, svrsishodno evropskim, socijaldemokratskim i liberalnim (sve navedeno tumačiti u izvornom smislu) i krajnje plemenitim i hristolikim idejama milosrđa, zaštite slabijeg i pomoći ugroženima, biti na prvoj liniji fronta protiv krupnih kapitalaca čije familije obrću nepregledna kola novca sumnjivog porijekla, protiv onih koji su od javnih preduzeća napravili salonske klanove, a od privatnih uglađene lobije.
Onaj koji je trebalo da se bori za vaš topli obrok, sedmični odmor i plaćene dnevnice i prekovremene sate. Onaj što je morao voditi računa da se koliko je moguće da onima koji nemaju, pa i nauštrb onih koji ne znaju gdje će sa stanovima, kućama, bazenima, vikendicama i automobilima. Onaj kome je bilo povjereno da se stara da svi vi možete otići do Sutomora naobdan upleten je u marifetluke gospode sa raskošnim nekretninama u raznoraznim Portima na našem prekrasnom primorju.
Sa vlasnicima i dizateljima pozamašnog broja zgrada još pozamašnijih gabarita, koje su nicale poput prvih visibaba na mjestima gdje su vaša djeca voljela da se igraju. A vi ostali podstanari. Sa sinovima i ćerkama važnih mama i tata dok su sa svih strana kao fol pljuštale priče protiv nepo-klinaca.
Dakako, pominjanje imena ne znači automatski krivicu. Svako je nevin dok se ne dokaže suprotno, trebalo bi makar. Isto kao što je trebalo da se udruženja zaposlenih potpuno otrgnu od bilo kakvog političkog uticaja i uzdrže od ne daj Bože – stranačkog udruživanja na radnome mjestu. Pa eto, da li je? I da li slojevito provlačenje ondašnjeg glavnog sindikalca i njegovog djeteta, u više spornih firmi i na više mjesta u spornoj dokumentaciji, ipak baca sjenku na cjelokupni sindikalni prostor?
Da li vas tjera da se zapitate kome ste dali da se u vaše ime bori za vas u situacijama gdje ste u nadasve senzitivnom položaju? Kome ste godinama doprinose uplaćivali? U kakva udruženja zaposlenih ste se uzdali? Da li su vas (samo) bogataši oštetili za svekolike rate od kredita sa nabreklom kamatom, ili su se tu umiješali i vaši predstavnici? Eto, možda vam kupe parfem ili čokoladu, da se naprave dobri. Od koga je, dosta je.
I da li između pomenutih bogataša i pomenutih sindikalaca uopšte ima razlike? O kukavni sindikati ugašeni! Da nam živi, živi rad!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
