OBRAZ

Piše: Emilo Labudović

Ovih dana se u crnogorskim bioskopima prikazuje film „Obraz“, veličanstvena saga o jednom od (nekada) najvećih, a često i jedinih, imetaka ovoga naroda. Čuvati „obraz“, taj poslednji bastion časti i dostojanstva, bio je imperativ iznad slobode, pa čak i života. Bio… ali više nije.

Nekad je na cijeni bila krilatica da „ne pada snijeg da pomori svijet, već da svaka zvjerka ostavi svoj trag“, a danas i kad padne, mada pada sve ređe, mnogi tragovi „smrde nečovještvom“!

Na Pivskim planinama je sinoć opet zabijeljelo, što je dodatno obradovalo turističke poslenike. Ali, ne pada snijeg samo da bi se njime skijalo, sankalo i grudvalo… već da bi se na njemu i u vremenu nad njim ostavili tragovi. Oni ljudski, i oni drugi. Oni u ime obraza, i oni kojima je taj obraz poniže leđa.

A na blistavom pivskom snijegu, za tri valera blistavije, jutros blista ljudski trag, trag u ime odbrane obraza i svega onoga što se pod njim podrazumijeva. Trag koji je, u vremenu i za sva vremena, ostavio Milutin Mirjačić, direktor škole „Bajo Pivljanin“ iz Plužina, odbivši da u zaglavlje zvanične korespodencije sa Ministarstvom i ostalim državnim organima stavi osvjedočenu floskulu „da je vječna“!

Još davno, Albert Anštajn je rekao da su „vječni samo svemir i ljudska glupost, s tim da za svemir i nije baš siguran“!

Utemeljenje za svoj stav, gospodin Mirjačić je našao u ljudskom, patriotskom i slobodarskom tragu koji je u istoriju ovoga naroda ostavio njegov daleki predak, besmrtni Bajo Pivljanin! A taj trag, reče on i uspravi kičmu u ime cijelog roda, ne ide uporedo sa tvorcima ovog gesla „o vječnosti“, raznim hijenama i puzigaćama, džepova punih narodne sirotinje.

Ne ide Bajo Pivljanin uz Mila, Ranka, Vesne… a ima ih više nego što je ikada bilo u turskim četama koje su kidisale na čast i slobodu Pive.

Mogu samo da zamislim orkestriranu hajku raznih domoljuba na čast, obraz i pravo na stav gospodina Mirjačića. Ali, u zemlji čiji je obraz odavno rasprodan, i to za siću, i u kojoj su još od vremena Marka Miljanova „čojstvo i junaštvo“ samo u primjerima, obraz gospodina Mirjačića je već, sam po sebi, meta za svaku šušu i marušu i za lavež čopora podtrpeznih kučki.

Ali, kako god, pred hrabrošću, „obrazom“ i stavom gospodina Mirjačića, slagao se neko sa njim ili ne, mora se imati dubok naklon. I šta god da se desi i na svu očekivanu i očiglednu golgotu koja mu slijedi, gospodin Mirjačić se uspravio u ime svih nas i sačuvao nam obraz. A čovjek sebi za života ne može da podigne veličanstveniji obelisk.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)