Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Nije bilo mnogo susreta u mojoj poslovnoj karijeri koji su u meni ostali jako tihi ali ipak ujedno i postojani i snažni svetionici sjećanja. Jedan od takvih, među najvažnijim, vezan je za vrijeme prije više od dvadeset godina, kada sam, kao koordinator jednog ambicioznog projekta u Budvi, imao priliku da sarađujem sa profesorom arhitekture Vladanom Đokićem.

Bio je to projekat koji smo radno nazvali „Revitalizacija i rekonstrukcija budvanskog Starog grada u svrhu turizma i podizanja kvaliteta turističke ponude“.

Sjećam se odlično te komunikacije sa saradnički timom, razgovora i razmjene ideja kao da su se juče dogodili.

Svakako jedan od najvažnijih projekata u mojoj karijeri koji još uvijek pažljivo čuvam.

Đokić je tada nosio u sebi ono nažalost rijetko svojstvo pravih arhitekata koje se ogleda u nepogrešivom osjećaju za prostor koji nije samo tehnički, nego, mogu reći, poetski.

Stari grad Budva, sa svojim kamenim ulicama koje su za mene najljepše na Mediteranu, sijenkama zidina koje su ne tako davno padale na brojne murve na Trgu slikara i morskom solju koja se zadržava na škurama i fasadama kao trajno sjećanje na Jadran, nije za njega bio samo urbanističko turistički zadatak, već, bez ikakve sumnje, živo biće koje treba razumjeti, njegovati i nadograditi mudrošću i vizijom.

U godinama 2004., 2005. i donekle 2006, dok sam bio koordinator tog projekta koji je on stručno vodio, pokazao se, zaista, kao izvanredan vizionar i pažljivi arhitekta.

Nismo mogli izabrati boljeg.

Volio je i poštovao Budvu mnogo više nego oni koji su došli kasnije.

Sa velikom grupom autora izradio je naizgled futuristički ali istovremeno izuzetno obazriv plan razvoja budvanskog Starog grada.

Nije tu bilo nasilnog modernizma niti bahate želje da se prostor pokori ambiciji autora. Naprotiv, svaki predlog je bio poput pažljivo položenog i savršeno isklesanog kamena koji je dopremljen negdje iz skrivenog kutka kosmosa, jednako starog kao i Kadmova Budva, i ugrađen u našu staru mediteransku kaldrmu. Poštovane su sve zakonitosti prostora, istorije i duha grada.

A povrh svega, viđena je i Budva budućnosti, onakva kakvu smo samo mogli poželjeti iako smo je kasnije trajno izgubili svojom bahatošću i nezajažljivom željom za kojom ribljom i dolarem više.

Taj naš projekat nikada nije implementiran. Nije bilo dovoljno svijesti, niti razumijevanja koliko je važno da turistička ponuda Budve ide ukorak sa vremenom ali i koliko je presudno da se gradi cjelogodišnji turistički identitet a ne samo kratkotrajna ljetnja euforija.

Tako je jedna velika vizija, tima okupljenog oko rektora Đokića, ostala da živi samo na papiru, poput arhitektonske makete koju je vrijeme prekrilo najdebljim slojem prašine.

Zato meni danas, i već preko godinu dana, posmatrajući aktuelna dešavanja na Univerzitetu u Beogradu, ponekad djeluje kao da rektor Đokić više nema onu pozitivnu energiju, onu kondiciju duha i onu osjetljivost prema prostoru, ambijentu i sistemu kakvu je imao tada.

Akademska zajednica u Beogradu prolazi kroz ozbiljne potrese a dugotrajne blokade na mnogim fakultetima postale su gotovo svakodnevica. Razumljivo je da univerzitet ima društvenu i političku dimenziju i da podržava sve one legitimne zahtjeve studenata za boljim statusom i zdravijim društvom.

Univerzitet nikada nije bio niti treba da bude nijema kula od slonovače.

Medjutim, kada blokade traju beskonačno dugo, bez jasnog rezultata i bez izlaza na vidiku, tada se mora postaviti pitanje odgovornosti.

Posao profesora je, tu nema neslaganja, da uče studente, ne samo arhitekturi, pravu ili medicini, nego i moralnoj odgovornosti, razumu, mjeri. Ako akademska zajednica izgubi sposobnost da pronađe put naprijed, a sada rektor Vladan Đokić nažalost ne vidi ono što je naprijed, tada najveću cijenu uvijek plaćaju studenti.

Na drugoj strani regiona vidimo potpuno drugačiji primjer.

Rektor Univerziteta Crne Gore, Vladimir Božović, vodi instituciju sa jasnim osjećajem za vrijeme, prostor i društveni trenutak. On komunicira sa studentima, sa stručnom javnošću, sa medijima, ali i sa osnivačims, Vladom i Skupštinom Crne Gore.

Univerzitet u Podgorici zbog toga ne prolazi kroz potrese i skandale kakve danas gledamo u Beogradu i razvija se na najbolji mogući način.
Danas je on na mnogo boljem „mjestu“ nego što je bio prije samo pet godina.

Možda je zato odgovor, koliko god zvučao jednostavno, zapravo u povratku onoj staroj viziji.

Volio bih da rektor Vladan Đokić ponovo pronađe onu energiju koju je imao dok smo zajedno radili na budvanskom projektu, onu sposobnost da nepogrešivo nacrta liniju budućnosti.

Možda bi, što je ponekad i najveća mudrost, mogao da pogleda i primjer svog kolege Božovića i da razumije da nije dovoljno da budete u pravu, već morate da razumijete vrijeme i prostor u kome živite kao i organizam koji vodite. Priije svega toga, morate da budete nepogrešivi u vođenju Univerziteta jednako kao što ste savršeno crtali linije budvanskog Starog grada budućnosti.

Univerzitet, baš kao i stari gradovi, opstaje samo onda kada se mudro čuva njegova prošlost ali se još hrabrije gradi njegova budućnost.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi