Piše: Nikola Šainović, bivši premijer Srbije i potpredsednik Vlade
Pregovori u Rambujeu poslužili su 1999. kao paravan za vojnu intervenciju, koja je okončana usvajanjem mađarskog dokumenta kao pravnog temelja daljeg suvereniteta Srbije nad Kosovom i Metohijom
Period od pregovora u Rambujeu do potpisivanja Kumanovskog sporazuma bio je surova kupovina vremena za drugu stranu. Albanci su imali direktno obećanje Ričarda Holbruka još iz leta 1998. godine: „Samo izdržite, promenite retoriku da se borite za demokratiju, a mi ćemo naterati Beograd da promeni Ustav tako da vi dobijete nezavisnost“. Od tog momenta, svaka diplomatija je bila samo predstava za medije, dok su se u pozadini vukli potezi za NATO vojnu intervenciju.
Kada su pale prve bombe u martu, taj njihov „trodnevni rat“ bio je zamišljen kao demonstracija moći novog svetskog policajca. Zamisao je bila jednostavna: zapretiš im, izbombarduješ nekoliko puta i oni će kleknuti. Ali, kad se to nije desilo, kad smo mi pokazali otpor, NATO prelazi na ono što ja zovem „varijanta B“ – ovlašćenje komandi da završi rat svim raspoloživim sredstvima. Tu onda više nema nikakvih pravila.
Prva žrtva te nove faze bila je zgrada RTS-a. Ljudi često greše misleći da su je gađali zbog propagande. Ne, gađali su je jer su hteli da preseku evrovizijsku razmenu slike. U svetu bez društvenih mreža, ako srušiš TV studio i releje, niko ne vidi šta se zapravo dešava na terenu. Hteli su informativni mrak, da niko ne vidi razaranja civilnih ciljeva u realnom vremenu.
Na samom Kosovu i Metohiji situacija je bila paradoksalna. Mi smo OVK do proleća 1999. potpuno onesposobili za ozbiljniju operativnu borbu. Sećam se informacija koje smo dobijali iz Skoplja – američki oficiri su javljali svojim komandama da OVK više ne može da izvrši nijedan strateški zadatak, posebno onaj ključni: napad iznutra i otvaranje koridora iz Albanije. Zato su bili besni. Pošto NATO nije hteo da šalje svoju pešadiju u kopnenu invaziju, jedino im je preostalo da pojačaju pritisak odozgo, sa deset hiljada metara.
Mi smo se branili onim što smo jedino imali – pameću i inženjerskom dovitljivošću. Pravili smo makete tenkova koje su odozgo izgledale savršeno. Čak smo skidali ugljenična vlakna sa dalekovoda pomoću običnih brezovih metli i paljeljenjem guma zavarali njihove najsavremenije senzore koji traže vrelinu i snimljene objekte. I to je funkcionisalo! NATO je trošio rakete od milion dolara na gađanje maketa od šperploče, a naša vojska je sedela ukopana i čekala.
Kasnije, kad je rat stao, oni su bili u šoku kad su videli kolone naših tenkova kako izlaze sa Kosova. Vojska je izašla neporažena i to je istorijska činjenica.
Ali, udarili su tamo gde boli svakog našeg građanina – na civilne objekte i infrastrukturu. Kad su uveli grafitne bombe, tu „električnu paučinu“ koja parališe čitav sistem, i počeli da nam sistematski gase trafo-stanice, nastao je pravi užas. Mi smo se prkosno borili, naši inženjeri su rukama i metlama čistili te niti sa vodova pod bombama, vraćali smo struju za dva sata, ali pritisak je postajao neizdrživ.
Kako bez struje nema ni vode, kad gradovi poput Beograda ostanu bez vodosnabdevanja, to više nije rat vojski, to je humanitarna kataklizma. Slobodan Milošević je tada doneo tu tešku odluku: „U ime odbrane naroda možeš žrtvovati sve, osim samog naroda“. To je bila ta granica.
Rezolucija 1244 je za nas bila slamka spasa, crvena linija koja je formalno zadržala suverenitet, uprkos povlačenju. Kad sam otišao u Prištinu da to saopštim komandi, šok je bio neopisiv. Težina u vazduhu se mogla seći nožem. Ljudi koji su se lavovski borili na Košarama nisu mogli da veruju da se povlačimo. Ali, strateški, mi smo tim papirom dobili vreme i pravni osnov koji i danas Srbiju drži za pregovaračkim stolom.
Na kraju, kad se sve sabere, i Hag je bio deo iste priče. Tamo su tražili dokaze o nekakvim planovima za proterivanje, ali ih nikad nisu našli jer ih nije ni bilo. Ljudi su bežali od bombi i od sukoba vojske i policije sa OVK to je jedina istina. Mi smo se našli u sendviču između svetskih sila koje međusobno trguju čak i kad ratuju. Veliki nikada ne trguju s malima, oni nas koriste samo kao monetu za potkusurivanje.
Naša nesreća je bila što smo bili prvi na kojima su testirali taj novi svetski poredak, a Milošević je od samog kraja ostao svestan da ga ne napadaju zbog njega samog, nego zbog Srbije. On im je bio samo prepreka na putu koji su zacrtali još mnogo pre te 1999. godine. Dokaz je da su isti zahtevi u vezi sa Kosovom i Metohijom postavljani svim liderima Srbije i postavljaju se i danas dvadeset godina posle njegove smrti.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
