Češćki pisac Franc Kafka smatra se jednim od najvećih autora 20. vijeka. Ovaj njemački pisac pripadao je avangardi, ali je svojim radom uticao i na kasni modernizam, odnosno egzistencijalizam. U djelima Proces, Preobražaj i Dvorac bavio se arhetipovima otuđenosti, sukobima u odnosima roditelja i djece, mističnim transformacijama i drugim temama.
Njegova zaostavština u svjetskoj književnosti je ogromna. Svojim opusom uveo je u teoriju književnosti termin kafkijanska atmosfera kojom se opisuju neobične situacije nalik onima iz Procesa i Preobražaja. Primjeri toga jesu situacije kada birokratija nadvlada pojedinca, često u nadrealnom, košmarnom miljeu koji uzrokuje beznađe, bespomoćnost i izgubljenost.
Njegova djela se i danas istražuju, dok je privatni život pisca prepun detalja koji su sami za sebe povod za analizu njegove posebne ličnosti. Dio toga je i priča da je Kafka sebe smatrao i fizički i psihički odbojnim, ali ljudi koji su ga poznavali govorili su da je bio tih i staložen, duhovit, naočit i upadljivo inteligentan.
Za Kafku se veže i priča o susretu sa djevojčicom u Berlinu, gdje je boravio između septembra 1923. i marta 1924. godine. U Njemačkoj je bio sa Dorom Dijamant i tokom šetnje parkom sreli su djevojčicu koja je plakala jer je izgubila lutku.
„Tvoja lutka je otišla na put“, rekao joj je Kafka.
Odgovorila mu je: „Kako znate?“
„Znam, zato što mi je poslala pismo“, dodao je Kafka, pa nakon pitanja da li ima to pismo, napomenuo: „Ne, nažalost nemam. Ostavio sam ga greškom kod kuće, ali mogu ti sutra donijeti“.
Dora je ispričala da je pismo napisao sa istom ozbiljnošću i predanošću kao kada je kreirao svoja velika djela.
Lutki je bilo veoma žao, ali se umorila od istog života sa istim ljudima sve vrijeme. Bilo joj je neophodno da ode i da vidi svijet, da stekne nove prijatelje. Ne radi se o tome da ona ne voli djevojčicu, ali čeznula je za promjenom sredine i stoga se na neko vrijeme njih dvije moraju rastati. Lutka, međutim, obećava da će pisati djevojčici svakoga dana i obavještavati je o zbivanjima. Drugo pismo glasilo je: „Molim te, ne tuguj za mnom. Otišla sam na put oko svijeta. Pisaću ti o svojim avanturama“.
Kafka je veoma pažljivo pisao pisma kako djevojčica ne bi patila zbog rastanka. Osmislio je čitav život lutke: ona odrasta, polazi školu, upoznaje nove ljude, uvjerava djevojčicu u svoju bezuslovnu ljubav prema njoj, ali joj piše da zbog nekih problema ne može da se vrati.
Korak po korak pripremao je djevojčicu za oproštaj od lutke. Pažljivo je sa Dorom osmišljavao scenario: lutka upoznaje mladića, dolazi do vjeridbe, pa do venčanja na seoskom imanju, Kafka je opisao i kuću u kojoj će lutka i njen suprug živjeti.
„Kada je čovjek dovoljno srećan da živi u priči, da živi unutar imaginarnog svijeta, boli ovoga svijeta nestaju. Dok god ta priča traje, realnost više ne postoji“, rekao je Pol Oster, američki pisac, koji je ove detalje uvrstio u svoju knjigu.
Zahvaljujući Kafkinim pismima, igračka je zamenjena nečim vrednijim – pričom.
Postoji i verzija priče da je Kafka na drugom susretu poklonio novu lutku djevojčici koja mu je rekla: „To uopšte ne liči na moju lutku“, a on je objasnio: „Putovanja su me promijenila“.
Kafka je umro godinu dana nakon što je počela ova priča. Više godina kasnije, kada je djevojčica odrasla, našla je u lutki pismo sa potpisom pisca, a ono je glasilo: „Sve što volite verovatno će biti izgubljeno, ali na kraju će se ljubav vratiti na drugi način“.
(blic)
