Piše Mr. Miloš Spaić, Master međunarodnog I evropskog prava I međunarodne politike I bezbednosti
Vojna intervencija NATO-a protiv Savezne Republike Jugoslavije 1999. Godine, kako se po njima zvanično zove, mada imala je i čuveni kodni naziv Milosrdni anđeo, dok je za nas to jednostavno bombardovanje I agresija. Uglavnom kako god se zvao ovaj događaj predstavlja flagrantno, višeslojno i sistemsko kršenje međunarodnog prava. Bez preterivanja — reč je o jednom od najočiglednijih primera derogacije osnovnih principa međunarodnog poretka nakon II svetskog rata.
Osnovna činjenica je neumoljiva, upotreba sile izvršena je bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Time je direktno prekršen član 2(4) Povelje UN, koji zabranjuje pretnju ili upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti bilo koje države. Ova norma nije obična pravna odredba — ona je ius cogens, imperativno pravilo od kojeg nema odstupanja.
Nije postojalo pravo na samoodbranu, niti je postojao mandat Saveta bezbednosti, dakle, nije postojao nikakav pravni osnov.
Pokušaj opravdanja kroz tzv. „humanitarnu intervenciju“ bio je politički narativ, a ne pravna kategorija. U tom trenutku, međunarodno pravo nije poznavalo pravo na unilateralnu oružanu intervenciju iz humanitarnih razloga. Čak ni kasnije razvijena doktrina „odgovornosti za zaštitu“ ne dozvoljava zaobilaženje Saveta bezbednosti. Drugim rečima, pravila su bila jasna, ali su svesno ignorisana.
To nije bio „presedan u nastajanju“, to je bilo svesno kršenje pravila. Dalje, način vođenja operacije dodatno produbljuje pravnu odgovornost. Tokom bombardovanja sistematski su gađani ciljevi koji su imali očigledno civilni karakter, mostovi u civilnoj upotrebi, elektroenergetska infrastruktura, fabrike, medijske kuće, pa čak i objekti koji nisu imali neposrednu vojnu funkciju. Time su dovedeni u pitanje osnovni principi međunarodnog humanitarnog prava, princip razlikovanja između civilnih i vojnih ciljeva, princip proporcionalnosti, obaveza preduzimanja mera predostrožnosti.
Napadi koji izazivaju nesrazmernu štetu civilima ili pogađaju objekte bez jasne vojne svrhe predstavljaju ratne zločine. Kada se takvi napadi vrše u kontinuitetu i sa predvidivim posledicama po civilno stanovništvo, otvara se i pitanje elemenata zločina protiv čovečnosti.
Ovo nije retorika, ovo su standardi međunarodnog prava. Istovremeno, treba biti pravno precizan i intelektualno pošten, eventualna individualna krivična odgovornost političkog i vojnog rukovodstva SR Jugoslavije za dela na Kosovu postoji kao zasebno pravno pitanje. Međunarodno krivično pravo bavi se pojedincima, a međunarodno javno pravo bavi se državama, ali i to je ključna tačka, jer nijedna individualna odgovornost ne može legitimisati agresiju na suverenu državu. Ne postoji pravilo koje kaže, ako je vlast problematična, dozvoljeno je bombardovanje bez odluke UN“. Takvo pravilo nikada nije postojalo I ne sme postojati, jer bi značilo kraj pravnog poretka i povratak u logiku sile. Mada istini na volju svedoci smo da se upravo to dešava u Venecueli, Iranu, a dešavalo se I u Libiji I uglavnom svuda gde istim ovim gore navedenim agresorima nije odgovarao režim neke države ili njena politička orjentacija. No dobro, možda je to demokratija a da su mene učili pogrešno..
Najteži deo cele priče nije samo u samom činu agresije, već u onome što je usledilo ili tačnije, što nije usledilo. Nije bilo pravne odgovornosti, nije bilo međunarodnog postupka protiv nalogodavaca, nije bilo ni elementarnog priznanja greške, pa čak ni minimum političke i moralne odgovornosti. Izvinjenje civilnim žrtvama, nikada nije ozbiljno artikulisano.
Tu dolazimo do suštine, kada se pravila krše bez posledica, ona prestaju da budu pravila i postaju alat u rukama moći.
Bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine nije samo istorijski događaj. To je trenutak u kojem je međunarodno pravo testirano — i u velikoj meri prekršeno, a kada se pravo zaobiđe jednom, bez odgovornosti, otvara se prostor da se to ponovi a na žalost ponovilo se I to na žalost više puta I to gle čuda uvek pod krinkom mira, demokratskih vrednosti I bezbednosti.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
