Mene boli moja glava!

Piše: Kasper I

Prijatelj mi je pričao o jednom malom selu u blizini Šavnika, gdje su članovi porodice sjedili oko starog ognjišta, dok se dim vijorio poput duhova prošlih vremena. Među njima je bio starac, čije oči su nosile težinu vijekova, a ruke priče neispričane. Na kraju jednog dugog razgovora, starina se požali: “Boli me glava.”

U tišini koja je uslijedila, članovi porodice, želeći mu olakšati, počnu pričati kako boli i još nekoga u selu, kao da bol dijeljena sa drugima može postati lakša. Kažu: “I Vukašina  boli, i Radoša… valjda je to od vremena.”

Ali starina, mudar kao stijene koje odolijevaju svim olujama, samo je slegnuo ramenima i reče: “Mene boli moja glava.” Njegove riječi odjekivale su u sobi poput eha u praznoj pećini. Jer, koliko god bol drugih postojala, koliko god se širila poput rijeke koja nosi sve pred sobom, ne može umanjiti težinu bola koji nosi tvoje vlastito tijelo.

U tom trenutku, sve priče i uspomene iz sela nestale su u dimu i tišini, a ja sam osjetio istinu koja je skrivena u jednostavnosti: najvažnije stvari u životu možda nikada ne kažemo, a najtežim stazama životnim hodamo sami.

Bol je lična, poput najdublje sjenke u noći, i dok pokušavamo da je dijelimo, često otkrivamo da je jedini lijek za nju – priznanje vlastite ranjivosti.

U tom malom selu, među starim zidovima i šaptom prošlih generacija, naučio sam da svaka glava nosi svoj teret, i da nijedna tuđa tuga ne može izbrisati onu koja nas boli upravo sada.

Na kraju, bol koju nosiš u svojoj glavi je ogroman kao planine koje okružuju selo – niko je ne može smanjiti, niko je ne može nositi umjesto tebe!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)