Piše: Emilo Labudović
U vrijeme kada su nastajale SAD, osvajanjem Divljeg Zapada i tamanjenjem i tamničenjem Indijanaca, manjak zakona a višak ubica, razbojnika i pljačkaša rješavan je takozvanim institutom „lovaca na glave”! Vlast je procjenjivala „vrijednost” zločinca, raspisivala potjernice tipa „živ ili mrtav”, i donosiocima glave ucijenjenog isplaćivala obećanu nagradu.
Činjenica da, najčešće, i nije bilo neke velike moralne i svake druge razlike između traženih i tražilaca, lovci na ucijenjene i nijesu bili na nekoj cijeni i ugled im je često bio na nižoj ljestvici od mnogih razbojnika.
Danas su u modi, holivudskoj, blokbasteri zajedničkog nadnaslova „bilo jednom u…”, pa, između ostalih, i onih o mračnoj strani istorije Divljeg Zapada u kojoj, rekoh, i nije bilo neke velike razlike između šerifa i razbojnika, između lovaca na glave i onih koji su ih nosili, osim u brzini potezanja pištolja. Ali, istorija ima jednu prilično nezgodnu osobinu: ponavlja se.
Doduše, u izmijenjenoj i vremenu prilagođenoj formi, ali iste suštine i posljedica. Tako se danas ono što je začeto na Zapadu reinkarnira na Istoku, onom kojeg bez nekog utemeljenja u značenju, nazivaju „bliskim”.
Naime, „šerif” sa Zapada, pod izgovorom da je riječ o ozloglašenim razbojnicima, raspisao je „potjernicu” za viđenijim državnim i vjerskim funkcionerima i činovnicima Irana, debelo platio nagrade, a za lovce na ucijenjene tradicionalno izabrao avijaciju Izraela. I nema dana kada se zvanični Izrael javno ne pohvali kako je „ugrabio” glavu nekog, a počesto i nekih, sa podužeg spiska.
Svijet, moralno zgrožen ali bez vidnije reakcije sve dok su glave „tuđe”, skrušeno posmatra javno linčovanje šerifu nepodobnih „glava”. A kad se tome doda i činjenica da se danas pouzdano zna ko je brži u potezanju (ne pištolja nego dugmadi visoko sofisticiranog naoružanja), onda je i rezultat potjere više nego izvjestan.
Daleko sam od toga da procjenjujem koliko su ucijenjeni zavrijedili mjesto na potjernici, ali mi se čini da bi i oni koji ih raspisuju lako mogli naći mjesto na njima, ali… Za sada, nijemim posmatračima ostaje za utjehu ona narodna: „sila može sve što hoće, al’ ne može dokle hoće”!
Vidimo se na potjernici. I ne tužite što nam je cijena glava tako mizerna. Sami smo krivi!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
SVE JE ISTO
OD DIVLJEG ZAPADA DO BLISKOG ISTOKA …
U MEDJUVREMENU SE MALO DELIKATNIJE RADILO.
( Glave poznate, Lovci se tajno naslućuju,
javno robijaju neki nevini ! )