Piše: Marko Kentera
Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Postoje događaji kojih se sve jače sjećamo i koji tokom protekla vremena rastu. Sedamnaesti mart 2004. nije samo ružni istorijski zapis, već i rana koja svjesno, zloslutno i namjerno nije zaliječena.
Tada nije gorjela samo imovina i nijesu rušene i skrnavljenje samo svetinje već je gorjela ideja suživota a rušeno je pravo jednog čitavog naroda da postoji.
Za nas su dani oko 17. marta dani ćutanja ali tema nameće dizanje glasa. Ne za sadašnjost, koje narod Kosmeta nema, već za pokoljenja.
Pred očima svijeta, organizovano i potplaćeno, u vremenu koje se naziva civilizovanim, sproveden je pogrom koji je imao sve elemente organizovanog brisanja tragova. Za to danas postoji riječ – genocid.
Genocid da se zatru ne bilo kakvi tragovi, već oni koji svjedoče o milenijumu postojana, o vjekovima borbe za pravo, duhovnost, slobodu i očuvanje evropske kolijevke.
U tom momentu, dirigovano praćenom, kad se istina palila a dim se vidio do neba stari srpski prijatelji i drugi su zatvorili oči da svi se riješio „problem“.
Fotografije i mučni snimci su obišli svijet, ali su reakcije bile mlake, sasvim uvredljive. Oni koji su bili dužni da zaštite, bilo su slijedi i nijemi. Nijesu zaštitili.
Oni koji su morali da spriječe, imali su nalog da ni ne pokušaju.
Svi znamo da to nije bio propust sistema, već saučesništvo u njegovom slomu i brisanju srpske istorije.
Nelegalna albanska vlast na Kosovu i Metohiji?
Umjesto da bude garant mira, uvijek su aktivni ili prećutni ohrabrivači politike koja se može opisati samo riječju iskorjenjivanje. Kad se uništava baština jednog naroda, ne uništava se jedino kamen, već čitav jedan identitet. Nije nepoznato da onaj koji uklanja identitet, dira u samu srž postojanja, što je ovdje nažalost i bila namjera.
Danas, više od dvije decenije kasnije, Srbi na Kosovu i Metohiji žive u getu, uz obećanje budućnosti lošije nego što se nudi bilo kom drugom evropskom narodu.
To je život između straha i zaborava koji im se nameće od strane privremene države koja je golom silom postala trajna.
Institucionalna marginalizacija, totalna bezbjednosna nesigurnost i stalni pritisci i prijetnje nesu odavno incidenti već obrazac koji je smišljen.
Politika iseljavanja!
Ne možemo vjerovati u slučajnost kad se etničko čišćenje ponavlja i kada traje decenijama.
Tužna zbilja je da paralela sa Crnom Gorom nije pretjerivanje već upozorenje koje se daje sa saznanjem da nema efekta.
Do 2020. godine bili smo nijemi posmatrači pokušaja da se kroz institucije i zakone izbrišu tragovi srpskog jezika, kulture i duhovnosti.
Nije bilo bagera već „evropskih uredbi“.
Nije bilo plamena, kao 17.marta, ali su Srbi sistematski potiskivani do granice nevidljivosti.
Tiho brisanje koje se sprovodi na Kosmetu dugotrajnije je i mučenije od nasilnog.
Povratak struktura DPS-a u pojedinim gradovima u Crnoj Gori danas liči na prostu političku promjenu a u svojoj biti je povratak opasne matrice.
One matrice koja je nedavno pokazala da joj je identitet prepreka a bogatstvo cilj.
Nema više previše naivnih koji vjeruju da će se ta politika ublažiti ali ih na primjer u Budvi ima dovoljno.
Ako se do 2029.godine išlo otvoreno, sada će se ići perfidnije.
Kroz lokalni obrazovanje, kroz administraciju, kroz „modernizaciju“ koja zapravo znači prekrajanje pamćenja. Najopasniji oblik nasilja, u našem društvu na i na Balkanu, nije onaj koji ruši već onaj tihi model koji preimenuje.
Pitanje opstanka postalo je pitanje svijesti. Srbi i drugi manjinski narodi koji nisu po volji „većinskim“ grupama“ i na Kosovu i Metohiji i u Crnoj Gori, nijesu problem koji treba riješiti već nacionalne grupe koji imaju pravo da traju.
Duboko vjerujem da je najvažnija lekcija, koju moramo sebi ponavljati često, da narod nestaje tek kada sam pristane da ga nema. Dok postoje pamćenje i istina postoje, bez sumnje, otpor. I nada.
Martovsko uništavanje i pokušaj etničkog čišćenja mene ne podsjeća samo na ono što je bilo već glasno upozorava na ono što može i što će biti opet.
Ignorisati upozorenje znači pristati na ponavljanje. I na pogrom. Znači odćutati.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
