Piše: Kasper I
Postalo je gotovo pravilo, a ne izuzetak, da se u crnogorskom medijskom prostoru sve češće pojavljuju fotografije koje više liče na proizvod softvera nego na odraz stvarnosti. Lica se „prepravljaju“, situacije se „insceniraju“, a kontekst se pažljivo briše kako bi ostala samo poruka – diskreditacija. Ne istina, ne informacija, nego politički cilj.
U eri kada je tehnologija dostupna svima, fotomontaža je postala najjeftinije, ali i najbrže oružje političke borbe. Nije potrebno mnogo – malo mašte, malo loše namjere i dovoljno medijskog prostora koji će takvu konstrukciju prenijeti bez provjere. A upravo tu leži problem: jer dio medija više ne pita „da li je tačno“, već „da li se uklapa u narativ“.
Istraživanja pokazuju da gotovo 80 odsto građana u Crnoj Gori smatra da političari dezinformišu javnost , dok skoro polovina vjeruje da je pod direktnim uticajem takvih sadržaja . U takvom ambijentu, digitalne manipulacije, uključujući i fotomontaže, ne djeluju kao incident, već kao logičan nastavak već uspostavljenog sistema.
Jer kada se jednom normalizuje laž – onda je sve dozvoljeno.
Fotografija, kao najsnažniji medijski alat, ima posebnu težinu. Ona ne traži dodatno objašnjenje, ne ostavlja mnogo prostora za sumnju. Upravo zato je idealna za manipulaciju. Jedna slika može da proizvede efekat koji deset tekstova ne može. I zato se koristi – ne da prikaže stvarnost, nego da je zamijeni.
U Crnoj Gori, gdje su političke podjele duboke, a medijska scena često polarizovana, takve pojave nijesu slučajne. Naprotiv, one su dio šire strategije. Kada argumenti oslabe, kada politička borba izgubi sadržaj, tada na scenu stupaju konstrukcije – poluistine, spinovi i, sve češće, digitalne fotomontaže.
O tome svjedoče i brojni slučajevi lažnih vijesti koje su se širile bez provjere, pa čak i kada su bile očigledno netačne, što ukazuje na ozbiljan problem neprofesionalnosti i odsustva osnovnih standarda u dijelu medija .
Ali pitanje koje se nameće nije samo ko stoji iza takvih sadržaja, već zašto se pojavljuju baš sada i u ovom intenzitetu.
Da li je to znak slabosti?
Da li je to indikator da klasične političke metode više ne daju rezultat?
Ili možda nagovještaj da se politička scena približava nekoj vrsti „super finala“, konačnog obračuna sa nasljeđem bivše vlasti, u kojem više nema prostora za nijanse, već samo za brutalne, često prljave metode diskreditacije?
Jer kada se politička borba svede na fotomontaže, to znači da je prostor za argumente već izgubljen.
Zato ova pojava nije samo medijski problem. Ona je simptom dublje krize – krize povjerenja, krize institucija i krize političke kulture. Manipulacija informacijama, kako upozoravaju i međunarodni akteri, direktno podriva demokratske vrijednosti i produbljuje podjele u društvu .
U takvom ambijentu, svaka laž postaje oružje, a svaka istina kolateralna šteta.
I možda upravo zato ove digitalne blamaže govore više nego što njihovi autori žele. Ne o onima koje pokušavaju da diskredituju, već o onima koji ih proizvode. Jer kada se politička borba vodi fotošopom, to je najjasniji znak da stvarnost više nije na njihovoj strani.
A istorija nas uči – kada neko izgubi vezu sa stvarnošću, kraj je već počeo.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
