Piše: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
U monografiji Rat za duše ljudi (2011) nastojao sam da tadašnje društvene i političke pojave analiziram na jedan nekonvencionalan način. Još u to vreme bilo mi je jasno da racionalnost nije jedini kritirijum kojim se rukovode donosioci odluka koji se nalaze na elitističkim položajima.
Tokom pisanja ove knjige posebno me je zaprepastilo saznanje o društvenom i političkom uticaju pseudoreligijskog pokreta „Novo doba” i činjenica da njegovi najistaknutiji predstavnici sede u formima gde se donose dalekosežne strateške ekonomske i političke odluke (Bilderberg, Trilaterala, Davos).
Prilikom pisanja knjige došao sam do saznanja da je ideja o „novom svetskom poretku” politički manifest sledbenika Novog doba. Uostalom, evo jednog karakterističnog citata: Uspostavljanje nove ere zahteva jedinstvo celog sveta, odnosno doživljaju totalnog jedinstva bića u kosmičkoj svesti odgovora njihova težnja da se obrišu sve granice i svet učini homogenijim.
Tako teoretičar Dejvid Spengler „novi svetski poredak” definiše ne samo kao manifestaciju „duhovne evolucije čovečanstva”, već ga posmatra i kao „socijalni poredak zasnovan na čvrstoj hijerahijskoj organizaciji”. U novoj eri planetom će upravljati vlada od dvanaest „apostola” sa „spasiteljom” na čelu, što potpuno odgovora političkoj viziji sveta kojim upravlja „jedinstvena svetska vlada”.
Zanimljivo je da su pristalice ovog pokreta odavno ostvarile prodor u mnogim međunarodnim i nevladinim organizacijama, uključujući Ujedinjene nacije, gde je jedan od najuticajnijih simbola pokreta Blavacka 1991. godine doživela svetsku promociju. Podsetimo, upravo te godine, završen je Hladni rat, dok je američki predsednik Buš Stariji, novonastalu geopolitičku realnost opisao „kao novi svetski poredak”.
Tada je rečeno da upravljanje krizama i globalno planiranje podrazumevaju „globalno preoblikovanje sveta”, koje nije moguće bez stvaranja novih efikasnijih instrumenata za rešavanje opštesvetskih problema.
Sve to podrazumeva ne samo rušenje međunarodnog pravnog i političkog poretka, zasnovanog na državi kao subjektu međunarodnog prava, već i „globalizaciju svesti elita” koje bi trebalo da budu pod presudnim uticajem ideologa Novog doba. Javnosti je gotovo nepoznata činjenica da su političke promene na nekadašnjem „komunističkom istoku”, podstakli, između ostalog, i ideolozi pokreta Nju ejdž.
Prema verovanju njuejdžera, Rusija ima naročitu ulogu u „uspostavljanju nove ere”, jer je, pored Blavacke, dala čitavu plejadu poznatih okultista (Gurđijeva ili Uspenskog).
Revolucija duha
Mistični simbolizam i spiritualistička filozofija omogućili su veliki uticaj njuejdžera na oba spektra „američke političke duopolije” (izraz politikologa S. Trifkovića). Sledbenici pokreta promovisali su princip otvorenosti, što je omogućilo regrutovanje kadrova, kako iz liberalnog, tako i iz konzervativnog establišmenta.
I pored ogromnog uticaja u vreme predsednikovanja Regana i Džordža Buša Starijeg, njuejdžeri su s velikim zadovoljstvom pozdravili izbor Vilijama Klintona i Alfreda Gora, na mesta predsednika i potpredsednika SAD. Teoretičari pokreta protumačili su njihovu pojavu kao „najavu politike novog doba”.
Mada baptista po opredeljenju, predsedniku Klintonu nije smetalo da se zalaže za prava homoseksualaca, dok je Al Gor svetsku promociju i ugled stekao propagirajući nužnost „duhovne revolucije kao puta izlaska sveta iz ekološke krize”, što je potpuno u skladu sa uverenjima njuejdžera. Pronicljiviji analitičari uočili su uticaj sledbenika Novog doba i na predsednika Obamu koji je u časopisu Spoljni poslovi (jul i avgust 2007) objavio tekst Obnavljanje američkog liderstva.
Reč je o manifestu „globalnog liderstva Amerike” koji je zasnovan na „velikoj perspektivi i istorijski predodređenoj misiji Amerike”. Mesijanske pretenzije Amerike treba da ostvari globalna vlada, kao vrhovni svetski autoritet, uz snažne oružane snage koje su „najneophodnije za podršku miru”, odnosno „sposobne da brane naše životne interese, svuda gde budu izvršeni napadi ili gde iznikne neposredna opasnost”.
Pojašnjavajući dalje, šta podrazumeva pod životnim interesima Amerike, tadašnji predsednik je još 2007. godine istakao da je reč o „opštoj bezbednosti, koja postaje fundament globalne stabilnosti”. Iz svega navedenog nije teško zaključiti, da nema gotovo nikakve razlike u odnosu na strategiju Buša Mlađeg, čiji je koncept „rata protiv terorizma” obuhvatao ceo svet. Preciznije, jedina razlika je u frazeologiji.
Izvesne teorije imaju izrazito mizantropski karakter i savršeno se uklapaju u stavove globalističke elite o depopulaciji svetskog stanovništva. Jedan od avatara pokreta DŽin Hjuston najavila je da bi se moglo desiti da ljudska rasa završi kao „ogroman neuspešni eksperiment”, uz napomenu da je reč o guruu koja je pomogla Hilari Klinton da stupi u vezu sa „duhom Eleonore Ruzvelt”.
Za Vilijama Tompsona čovek je prelazna životinja, a čovečanstvo je stiglo do kraja puta, ali to nije kraj već samo zatvaranje poglavlja, dok Robert Miler govori o osveti Zemlje najnaprednijim vrstama koje su počele da je uništavaju, predskazujući nestanak čovečanstva. Teoretičar Metju Foks je u svom mističnom zanosu predložio formiranje Konferencije ujedinjenih vrsta koja bi bila reprezentativnija od UN.
Na ovako zamišljenom forumu, predstavnici svake od vrsta na Zemlji, najverovatnije bi glasali o progonu ljudi na neko udaljeno mesto u galaksiji tako da majka Zemlja može da nastavi svoje rađanje lepote, divote, boja i zdravlja, tvrdi ovaj autor.
Koliko su strukture „duboke države” pod uticajem sledbenika pokreta svedoče i neki stavovi Komiteta 300, koji je u svojim projekcijama sveta budućnosti predvideo i masovnu nezaposlenost (čitaj svetsku ekonomsku krizu) pod karakterističnim naslovom „Zavera Vodolija” (doba Vodolije je tipičan simbol pokreta Novo doba).
Istovremeno, ovaj ideološki diskurs, savršeno se uklapa u strategiju globalističkih elita koje teže uspostavljanju „novog svetskog poretka” kojim bi upravljala „svetska antihrišćanska vlada”.
Novi svet
Danas su sve popularnije hipoteze da je Amerika otkrivena mnogo pre putovanja Kolumba. Dokazano je da su Vikinzi brodovima posećivali Severnu Ameriku, jer se runski natpisi nalaze svuda na obalama Kanade, Labradora i NJu Faundlenda. Istraživač Žak de Mijo zastupao je teoriju o vezama civilizacija Inka i Vikinga. Po svemu sudeći i Evropa je odavno znala za postojanje američkog kontinenta.
Admiral turske flote Muhidin Piri Reis objavio je 1520. godine pomorski atlas Bahrije (koji se čuva u istanbulskom Nacionalnom muzeju), a na kojem su neobično verno prikazana oba američka kontinenta, Grenland i Antarktik. Piri Reis je vrlo osnovano tvrdio da je zahvaljujući ovim kartama Kolumbo otkrio „novi svet”, uz napomenu da su njegova otkrića poticala iz jedne tajne knjige koja je napisana još u doba Aleksandra Velikog.
Tu su i drugi vrlo neobični detalji koji upućuju na zaključak o ranijem postojanju Amerike.
Kolumbo je nesumnjivo svesno prekršio zavet predaka, organizujući ekspediciju ka području „iza zapada”, i to baš u vreme kada „zapadna civilizacija” počinje da gubi, kao što smo istakli, svoju religijsku i kulturnu privlačnost.
Razočarani tom činjenicom beli iseljenici, mahom kalvinistički protestanti, grade konstrukciju o Americi kao „Novom Jerusalimu”, konstrukciju koja iz ugla hrišćanske eshatologije neminovno asocira na Apokalipsu i silazak s Neba duhovnog „Grada Gospodnjeg”. To otkriću Amerike daje dodatnu svakako i onostranu dimenziju.
Tradicionalista DŽemal Gajdar ukazuje na veoma zanimljiv geografski položaj američkog kontinenta, gde svakog jutra sunce izlazi sa evropske strane (dakle na sakralnom Zapadu), a zalazi na azijskoj strani, ili na simboličkom Istoku.
Interesantno je da se ovaj „obrnuti simbolizam” podudara sa poznatim proročanstvom o „poslednjim vremenima” kada će sunce izlaziti na zapadu, a zalaziti na istoku. Sve to ima svoj neminovan odraz u američkom mentalitetu, posebno njegovoj najizrazitijoj severnoameričkoj verziji, koji je prožet „mitom o jedinstvenosti i izabranosti američke nacije”.
Geopolitika haosa
Mišljenja sam da postoji tangentalna veza između terorističkih napada na SAD od 11. 9. 2001. godine i sadašnjih ratnih dešavanja na Bliskom istoku i u Ukrajini. Ima tu mnogo misticizma ali i praktične geopolitike.
Nema nikakve sumnje da od prvog dana napada na Ameriku postoji niz dokaza koji ozbiljno dovode upitanje „zvaničnu verziju” o odgovornosti Osame bin Ladena i njegovog islamističkog pokreta. Uostalom, Bin Laden više nije među živima, iako je bio vrhunski interes da bude uhapšen i da mu se sudi pred američkim ili nekim drugim sudovima.
U proteklim godinama o događajima od 11. septembra napisana je obimna literatura i sačinjen veliki broj analiza. Već odavno je formiran svetski pokret koji se bavi preispitivanjem „zvanične verzije” terorističkog napada na SAD. Predstavnike tog pokreta u Americi nazivaju „istinašima”.
Neke od tih organizacija, poput Američkog instituta arhitekata, prikupile su veliki broj potpisa čiji je cilj otvaranje nove istrage o tragičnim dešavanjima od 11. septembra. Ipak, sa ove vremenske razdaljine, čini se da je mnogo značajnije pitanje o geopolitičkim posledicama tog događaja, te su se u vezi s tim pitanjem izdvojile tri različite škole mišljenja.
Prvu školu mišljenja zastupaju najpoznatiji vašingtonski „insjaderi” i njima naklonjeni alternativni mediji, koji su, podsetimo, na odlučujući način doprineli pobedi Donalda Trampa na predsedničkim izborima 2016. i 2024. godine.
Njihovo zajedničko stanovište (pogledati tekstove Pola Krejga Robertsa) jeste da je „američka duboka država” događaje od 11. septembra iskoristila za suspenziju američkog ustava i temeljnih ljudskih prava i sloboda, pretvarajući SAD u „državu sveopšteg nadzora”. Oni ističu da ideja o „suspenziji američke demokratije” ima svoju predistoriju koja seže u vreme Hladnog rata.
Pored oproštajnog govora predsednika Ajzenhauera, koji je izrazio zabrinutost zbog povećanog uticaja vojnoindustrijskog kompleksa na američke društvene prilike, zastupnici ovog stava kao ključni dokaz ističu famozni Memorandum broj 7 (autor Linkoln Blumfild) koji je još tada, na zahtev predsednika Kenedija, izradio Institut za analizu odbrane.
Reč je o dokumentu koji je početkom šezdesetih godina prošlog veka trebalo da odgovori na pitanje o tome koliko je svet spreman za prerastanje Ujedinjenih nacija u svetsku vladu.
Uz negativan odgovor na ovo pitanje, predsedniku Kenediju je u ovom izveštaju preporučen i skraćeni put do svetske vlade, kroz izazivanje „traumatičnih i šokantnih događaja” posle kojih je javnost spremna da prihvati i krajnje nepopularne mere, uključujući i ograničenja svojih prava i sloboda. Nije li se posle 11. 9. zapravo to i desilo, ne samo u SAD već i u Evropi, koja je i sama nakon sličnih „terorističkih napada” posegla za konceptom „države bezbednosti”.
Druga škola mišljenja zastupa stav o tome da se posle 11. 9. u fokusu svetske javnosti našao islamski faktor. Naime, posle tih dešavanja dogodila se potpuna „geopolitička transformacija” islamskog sveta u smeru urušavanja njegovog izgleda koji je uspostavljen u vreme hladnoratovske podele sveta. Prva žrtva te transformacije bile su države tzv. „islamskog socijalizma” (Libija, Irak, Tunis, Sirija, donekle Egipat).
Širom islamskog areala ojačale su radikalne „islamističke strukture” koje su poput „Islamske države” ili Muslimanskog bratstva u Egiptu uspostavile mehanizam terora ne samo nad nemuslimanima, nego i pripadnicima islamske vere i ugrozile suverenitete mnogih država (Libija, Sirija i Irak su tipični primeri, dok se Egipat spasao u poslednjem trenutku).
Konačno, treća škola mišljenja uzroke događaja od 11. 9. vidi u ključnim karakteristikama ideologije globalizma koja se sve više na američkom primeru pokazuje kao „mač sa dve oštrice”. Prema teoretičaru Hantingtonu mi smo toga dana prisustvovali „razaranju još jedne ideološke utopije” (ideologije globalizma – prim. autora).
Malo je poznat podatak da je u vreme predsednika Klintona u najstrožoj tajnosti donet akt o potpunoj deregulaciji koji je „terorističkim organizacijama” u praksi omogućio nesmetano investiranje i pristup osetljivim tehnologijama, kupovinu medija i berzanske veleoperacije „pranja novca”. Zanimljivo je da je ubrzo po otvaranju i zatvoreno finansijsko krilo istrage o 11. 9. 2001. godine. Danas nisu nepoznate poslovne veze porodice Buš sa saudijskim milionerima i porodicom Bin Laden.
Agresija na Evroaziju
Agresija koju izvode Sjedinjene Države i Izrael – na području Bliskog istoka sračunata je na održavanju njihove svetske hegemonije, a istovremeno ima dva pravca dejstava: stvaranje „Velikog srednjeg Istoka” (Greater Middle East) pomoću ratova u Iraku, Siriji, Libanu, Palestini, i sada Iranu, ali i teži drugom ništa manje važnom cilju: odvajanju Rusije od Evropske unije pomoću krize izazvane u Ukrajini.
Jedna od početnih ideja destabilizacije Evroazije, od Ukrajine do Bliskog istoka, bila je i stvaranje pometnje u odnosima između Rusije i Kine, korišćenjem muslimanskog faktora u Zakavkazju i Sinkjangu.
Za ostvarenje te ideje bilo je potrebno uspostavljanje nekakvog „islamističkog kalifata” kao svojevrsnog placdarma koji bi poslužio za unutrašnju destabilizaciju Rusije i Kine. Taj svoj naum anglosaksonske sile su delimično ostvarile u Siriji, Iraku i Libanu, a danas im je ideja da destabilizuju region rušenjem „antiimperijalističkog pokreta homeinijevaca”, nizom operacija obaveštajno-terorističkog karaktera.
Shvatajući da rukovodstva evropskih zemalja ne služe interesima svojih naroda, nego interesima Anglosaksa, Rusija je dugo bila uzdržana u Ukrajini. U objavljenom ekonomskom ratu, Moskva je uzvraćala simetričnim merama, ali se očigledno godinama spremala za rat, preuređujući prvenstveno poljoprivrednu proizvodnju ka smeru punog suvereniteta.
Dosadašnji tok rata u Ukrajini pokazao je i da nisu uspeli nikakvi zapadni planovi unutrašnje destabilizacije Rusije i podele njene teritorije po obrascu o kojem je pisao Zbignjev Bžežinski u Velikoj šahovskoj tabli (1996) svojevrsnom ratnom manifestu angloameričkih sila na području Rusije – Evroazije.
U isto vreme, utisak je da su pokušaji destabilizacije Irana – po sistemu blickrig ratovanja – doživeli potpuni neuspeh, uz očigledan izostanak bilo kakve izlazne strategije SAD. To pomenutim događajima daje izrazito opasno značenje, i pogoduje stvaranju atmosfere o nekakvom „eshatološkom scenariju sudnjeg dana” i ulozi Trampove administracije u realizaciji ovog koncepta, koji ima svoje mistično objašnjenje o kojem smo pisali u pretodnim poglavljima ovog teksta.
Za kraj ove analize izneo bih i lično mišljenje o tome da je Rusija glavna sila koja je u stanju da pruži otpor anglosaksonskom imperijalizmu. Ona za to raspolaže sa tri moćna instrumenta kao što su: BRIKS kao savez ekonomskih organizacija koje su sposobne da se usklađeno razvijaju; zatim je tu Šangajska organizacija koja je prerasla u svojevrsni strateški savez sa Kinom i kao takva sprečava destabilizaciju srednje Azije, i konačno nije bez značaja uloga vojnog saveza ODKB na postsovjetskom prostoru.
Ipak, najvažnija odluka je ona o stvaranju rezervnog valutnog fonda i Banke BRIKS-a, koja zakonomerno vodi dedolarizaciji celokupnog platnog sistema na kojem je decenijama bila zasnovana amerikanocentrčna slika sveta. Tu nikakav misticizam nije od pomoći.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
