UBI NAS PREJAKA LAŽ

Piše: Emilo Labudović

Ne tako davno napisao sam par rečenica na temu laži kao najubitačnijem i najotrovnijem oružju današnjice, razornijem i od atomske bombe. Njenoj efikasnosti u destrukciji, pometnji i izgovoru za najcrnje reakcije i poduhvate, geometrijskom progresijom neslućeno doprinosi ubrzani razvoj sredstava komunikacije, masmedija, PR agencija i centara.

Takođe, ritam života savremenog čovječnstva, ritam u kojem se nema vremena za konstruktivno i logičko razmišljanje i analizu, čini podesno tlo za sijanje laži koje, užurbani i o svom jadu smeteni, čovjek uzima „zdravo za gotovo“.

Činjenica je da enormna emisija informacija, naročito onih lažnih, propagandnih i spinovanih, čini da se brže zaboravljaju i ostavljaju u arhivama pamćenja. Te sudbine su čak i one laži koje su prouzrokovale i bile navodno opravdanje za žestoke ratne sukobe, agresije, uništavanje čitavih naroda, razaranje nenadoknadivog kulturnog nasleđa civilizacije.

Ko se danas uopšte sjeća (osim žrtava, naravno) besomučnih laži Tonija Blera kako Sadam Husein raspolaže razornim hemijskim oružjem, što je bilo povod i opravdanje za razarajuću agresiju na Irak? Agresiju koja je, osim ogromne štete i žrtava, bespovratno uništila hiljade nenadoknadivih artefakata jedne od najstarijih ljudskih naseobina – Bagdada.

A kad se stišao ratni požar i „veliki i po svijet opasni“ Sadam Husein nađen u jednoj rupčagi usred pustinje – pojeo vuk magarca. Toni Bler je kasnije priznao da je lagao, ali…. Uslijedile su nove, velike laži pa je ova brzo otišla u zaborav.

Ko se danas, osim žrtava, naravno, prisjeća „trovanja“ „Trepčinih“ rudara koje je, gle čuda, pogađalo samo Albance? Ko danas, opet osim žrtava, pamti navidni pogrom Albanaca po Kosovu, Vokerov Račak i sve ono što je poslužilo kao opravdanje za do tada nezabilježenu agresiju devetnaest zemalja na SRJ, bezobraznog i ciničnog koda „Milosrdni anđeo“?

Ko se danas uopšte i sjeća, žrtve se ne računaju, pijace na Markalama i ulice Vase Miskina, za šta danas i sami kreatori priznaju da je bilo riječ o vrlo sofisticiranim namještaljkama da bi se opravdalo uvođenje sankcija SRJ? I ko se više danas uopšte sjeća jednog od najvećih lažova ovoga doba, portparola NATO, DŽejmi Šeja, koji je svojim konstrukcijama o „kolateralnoj šteti i žrtvama“ i samog Barona Minhauzena ostavio „u male“?

Bio, poslužio i ostavljen kao brabonjak na prljavom cjedilu istirije. I tako redom, spisak je isuviše dugačak. I poražavajući.

Danas je Iran „najveća opasnost po svjetski mir“ jer raspolaže – atomskom bombom, pa ga zato treba neutralisati tako što će ga uništiti. Svi dobro upućeni tvrde da Iran nema „atomsku“, ali ko ih pita. Kad Tramp i Netanjahu kaži da ima – mora da ima i mora na lomaču. A sve da i ima, zar bi bio opasniji od, recimo, Pakistana i Sjeverne Koreje?

Imao, nemao, Iran mora da bude spržen jer ima ono što agresorima fali – naftu. A kad Iran jednom položi oružje, za „atomsku“ će reći: imali smo pogrešne obaveštajne podatke. I opet… nikome ništa. Do nove laži i nove prašine koja se zatelebanom svijetu baca u oči.

Naravno, ima onih velikih i onih manjih laži, ali sve su u funkciji stvaranja fikcije koja, poput magle, pokušava da prikrije prljavštinu i podle namjere „emitera“. Tako se, evo već decenijama ovdje pokušava prodati laž kako je Srbija odvajkada, a u poslednje vrijeme, predvođena Vučićem, naročito, „remetilački faktor“ na Balkanu i glavna kočnica njegove integracije u Evropu. Kurti, Tompson, sarajevski džihad – ni riječ o tome.

I tako, svijetom se, kao kuga dvadesetprvog vijeka, širi narativ po kojem prije nego neko bude zasut bombama mora biti „bombardovan“ najbezočnijim i najprljavijim lažima. Što grotekstnije, to bolje, za novu dozu straha i neslobode koji su okovali srce savremenog čovječanstva. A u Iranu je jutros opet pogođena rafinerija. Atomsku bombu više niko ne pominje.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)