Piše Perica Đaković
Slušajući ovih mjeseci političke i druge rasprave u parlamentu, ali i pojedine ministre, stekao sam utisak – gotovo kao u onoj narodnoj izreci – da pojedini političari svoga konja hvale dok je narod spao na magarca. Ne znam da li ste i vi stekli takav utisak, ali svi se ubiše da dokažu kako je bilo bolje kada su oni bili ili kada su sada na vlasti. Svi se utrkuju da nam objasne kako se bolje živjelo baš u njihovo vrijeme.
Ne gledaju oni niti pitaju običnog građanina za njegovo mišljenje, jer im je do njega stalo izgleda kao do lanjskog snijega. Ne vide razlog za to, jer su izbori – po njima – još daleko, pa nema potrebe da se dodvoravaju običnom građaninu koji je, pod njihovom bivšom ili sadašnjom vlašću, jedva sastavljao kraj s krajem.
Na svoj narod, kada nema izbornih obećanja, gledaju kao na raju, jer – ko joj je kriv što je lakovjerna i što nasjeda na slatkorječivost, svejedno da li dolazi sa govornice ili sa bilborda.
U prilog ovoj tezi može poslužiti i ponašanje premijera koji, ne znam zašto, ali bježi – ili, da se izrazim modernije, eskivira – novinare koji bi trebalo da ga nešto upitaju u ime tog naroda koji ga je i glasao da sjedne u fotelju u kojoj se nalazi.
I dok premijer tako nema vremena za predstavnike medija, osim kada je negdje na putu pa ga prate odabrani novinari koji ne postavljaju škakljiva pitanja vezana za običan život građana – poput toga kako će penzioneri od onog „velikog“ povećanja od dva eura kupiti, na primjer, gorivo koje je poskupjelo, ili neku od namirnica u marketima čije se cijene penju ka nebu.
Ako se premijer već ne obraća medijima – a zašto bi, kada uspješno eskivira i parlament i poslanike koji su ga direktno postavili na to mjesto – onda makar u toj instituciji ovih dana i mjeseci slušamo one koji se utrkuju da ga odbrane od nezgodnih riječi, ne daj bože suprotnih mišljenja.
Ne znam da li se iko od njih, makar kada se pogleda u ogledalo, zastidi svog utrkivanja ko će više, jače i uspješnije stati u odbranu. Ali nije ni čudo, jer smo navikli na onu narodnu: „Svako svoju ergelu brani i hvali.“
Već je postala izlizana i foskula priča o enormnom povećanju minimalnih penzija, što je bilo jedno od obećanja sa bilborda.
A da nisu samo u pitanju predstavnici većine, gledamo i kako se u parlamentu ponašaju poslanici opozicije. I oni se utrkuju da dokažu da se u njihovo vrijeme živjelo bolje i raskošnije. Da smo mogli kupiti više litara goriva – koje je, usput, njihov lider svojevremeno nazvao luksuzom, dok se sam baškario u Majbahu – i da smo, iako sa mnogo manjim primanjima, živjeli luksuznije.
Ne znam, može biti da su tako živjeli neki partijski poslušnici koji su za svoju lojalnost dobijali stanove po cijeni „budi zašto“, uz dodatke novca mimo plata.
I dok se oni u parlamentu politički prepucavaju i nadgornjavaju, niko ne pita šta misli – a ne daj bože kako živi – običan građanin.
Ne znam kako oni, a posebno njihove vođe, reaguju na spominjanje enormnih plata njihovih partijskih poslušnika. Čusmo baš u tom parlamentu da pojedinci imaju plate i preko pet hiljada eura, a oni kao poslanici i ministri ne manje od dvije hiljade.
Pa kada smo to čuli i saznali, a niko to nije ni pokušao da demantuje, onda nije ni čudo što oni tako revnosno brane svoje pozicije i ljude koji su im to omogućili.
Ponašaju se po onoj narodnoj da je Bog prvo sebi bradu stvorio, ili kao u priči o Mariji Antoaneti, koja nije znala kako joj narod živi i preživljava, pa je rekla: ako nema hljeba – dajte im kolače.
Ali, rekao bih – koga briga za taj narod kada su izbori još daleko. Mnogo ih više brinu njihovi lideri koji su im sve to omogućili.
Zato i nije čudno kako se ponašaju u najjačoj opozicionoj partiji, jer im se izgleda dobro zaljuljalo na dvoru i oko njega. Posebno nakon pretresa dijela imovine brata počasnog predsjednika, koga su pripadnici policije nakon saslušanja preselili na drugu adresu.
I dok on tvrdi, a njegovi advokati u glas ponavljaju, da je svu tu imovinu stekao na legalan način, čudno je da se za sve ovo vrijeme – osim bratanaca, snaja, sestrića i malog broja dvorjanika – njegov brat nije oglasio. Osim što je odbio da se pojavi pred skupštinskim anketnim odborom u vezi sa „crnim trojkama“, ubistvom Duška Jovanovića i drugim slučajevima, pa i onim koji se tiču njegovih tadašnjih saradnika.
Rekao bi narod – može mu se. Kao što se može i premijeru da pred očima svih izbjegne, pardon eskivira, predstavnike medija i ode na koktel.
Što se, uostalom, ne bi tako ponašali i jedan i drugi kada sve više vremena provode po Dubaiju. Ne znam šta ih to tamo toliko privlači.
Narod bi rekao: „I ja volim narandže, ali trpim svoj samar.“ A do kada ćemo ga trpjeti – ne znamo. Kao kod Đekne, što bi se reklo.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Ovi što su uzjahali u sedlu, na konju u galopu, lako mogu pasti.
Bolje je jahati na magarcu, on ide polako, sigurno, i niko ga nije pretovario ni namagarčio.
Zar Hristos nije ušao u Jerusalim, jašući na magarcu.