Čovjek koji je vidio dalje

Piše: Emilo Labudović

„Postoji neko veće zlo iza Amerike sa kojim se borim, postoji nešto satansko u tom lažnom osmijehu Amerikanaca. To njihovo zlo nije od ovoga svijeta. Vidio sam. Ovo više nije borba slobodoljubivog naroda protiv imperijalista. Ovo je borba protiv neprijatelja ljudskog roda. Davne priče su istinite.

Oni će zauzimati jednu po jednu naciju. Ja sam usamljen u ovoj borbi. Po prvi put se bojim za svoj narod i sebe.“

Kad nešto ovako izjavi ateista, osvjedočeni socijalista sa dugim komunističkim stažom, veliki intelektualac i svjetski čovjek, onda je to nešto mnogo više od puko političkog stava. Elementi proročanske dalekovidosti, kao zbir dubokog promišljanja i spoznaje svijeta, ovu izjavu svrstavaju među one koje nadilaze trenutak nastanka i traju, jer u sebi kriju suštinsku istinu, istinu snage društvenog zakona. Zakona koji, poput onih Njutnovih, važe kroz sva vremena i na svim prostorima.

Ovo je još daleke 1999. godine izjavio Slobodan Milošević, ne toliko u želji da definiše svoju političku poziciju koliko sa namjerom da ukaže i upozori. Negdje iz praiskonske dubine civilizacijskog iskustva, vančulna frekvencija za koju je „prijemnik“ dat rijetkima, ova njegova surovo istinita, a time i mračna, jeziva i zastrašujuća, poruka trebalo je da nas, i kao narod i kao državu, upozori i suoči sa ponorom pakla pred nama.

Trebalo je, a nije. Uprkos svemu, bezglavo smo pohrlili u naručje onih koji su htjeli (i skoro uspjeli) ne samo da nam raskomadaju zemlju, već i da nam otmu dušu.

To Judino prokletstvo čiju cijenu plaćaju svi oni koji neće da izdaju i da se prodaju, traje i danas. Dvadeset je godina od kako su „mračni konjanici, na crnim konjima“ koje je još mnogo ranije naslutio Branko Ćopić u svom proročkom pismu Ziji Dizdareviću, umorili Slobodana Miloševića.

Dvadeset je godina dokaza da fizička smrt može da ubije čovjeka, ali ne može da ubije njegovu istinu, njegovu viziju i poruku koju nosi sobom i u sebi. Slika svijeta koju je te daleke ’99. naslutio Slobodan, danas više nije vizija i nije fantazmagorija.

To je surova realnost, toliko cinična u ogoljenosti mraka i ludila koje nosi u sebi i sobom da prosto boli. A još je bolnija, surovija i ciničnija poniznost civilizacijske većine koja to trpi, gleda i miri se.

I bio je Slobodan duboko u pravu kad je osjećao da je sam na vjetrometini oluja svijeta, sam protiv đavoljih hordi koje planetom siju mržnju, požare, strah i smrt. Jer su i danas oni koji se odupiru tom ludilu rijetki, usamljeni, izvižđeni i prokazani. „Jedna slamka me među vihorove, sirak tužni bez nigdje nikoga“, rekao bi Vladika Rade.

Ali, ako ništa drugo, ostaje zapisano da je rečeno, da je ukazano i da je upozoreno. Ostaće istina da snagu te poruke ne samo proteklih dvadeset godina nego ni budući vijekovi neće moći da umanje niti da je demantuju.

Slobodan Milošević, veliki Srbin i veliki sin svoga roda, veći i trajniji spomenik sebi nije mogao da podigne. A slijepima i gluvima i danas je uzalud namigivati i šaptati.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)