Piše: Kasper I
Proljeće – kada se priroda budi, kada se zemlja zeleni, a sunce miluje krošnje i polja – čini se da bi svijet trebao da udiše mir i svježinu. Ipak, istorija je uporna u svojoj surovosti: upravo u ovo doba, dok pupoljci cvjetaju, a rijeke šapuću svoje prve bujice, čovjek je donosio oluje rata.
Zlo proljeće. Tako ga ja nazivam. Jer kako drugačije objasniti da su gradovi gorjeli i rijeke krv prolijevale baš dok su ptice vraćale svoje glasove sa juga? Da li je zemlja nekako nepodnošljivo privlačila krv, ili je ljudska pohlepa nalazila mir samo u razaranju u trenutku kad cvijetni mirisi mame oči i nosove?
U proljeće, vojske su marširale, pucnji su lomili tišinu koja je trebala da hrani novu travu, a krici i jecaji prožimali su vazduh koji je trebalo da donosi miris rosišta i rascvjetalog drveća. Kao da je proljeće previše naivno, pa ga ljudi kažnjavaju. Možda je to priroda koja prepoznaje slabost čovjeka: dok pupoljci rastu i ptice pjevaju, ljudski um rađa destrukciju, nepoznatu, skriveno mračnu, gotovo mitsku.
Zar ne čini ti se da je svaki rat koji se desio u proljeće nekako ritualan, da postoji nevidljiva ruka što miješa sudbinu ljudi sa mirisom krošnji i ranom rosom? Jedan suncokret može da svjedoči o mrtvima u blatu, a miris lipe može da prekriva jecaje koji dopiru iz podruma i rovova. Sve je paradoks, sve je zlo prikriveno u ljepoti.
I dok hodamo kroz parkove, dok pijemo kafu na terasama i gledamo kako cvjeta trešnja, možda negdje neko planira, kreira, povlači okidače, a priroda, kao nijemi svjedok, šuti. Proljeće je tu, ali i krv, i vriska, i sjenke što se smjenjuju sa svjetlom.
Zlo proljeće nije samo istorijska konstanta – to je opomena. Čovjek je sposoban da uništi, i to upravo onda kad sve oko njega cvjeta, jer tada je razlika između života i smrti najviše osjetljiva, a zemlja najviše žedna pažnje, a ne pohlepe.
Možda, jednom, proljeće neće biti zlo. Možda će sunce grijati bez prisustva tame ljudskih umova. Ali dok taj dan ne dođe, sjeti se: gdje cvjeta cvijet, tamo su nekad padali vojnici, i u tihom listanju pupoljaka, u tišini rijeke, još odzvanjaju koraci i pucnji prošlih proljeća.
Zlo proljeće. I svake godine dolazi, bez izuzetka, sa sjenkom svojih starih ratova.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
