Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Na Bliskom istoku zečevi nisu simbol kukavičluka kao kod nas. Oni su tamo jednostavno plijen, bića koja opstaju samo ako trče brže od lovaca.
Kod mene zec jeste asocijacija na mitsko i neizostavni je dio vradžbina i primitivne magije. Kao dječak sam čitao o zecu, čudesnom biću koje je povezano sa mjesecom jer su tamne mrlje na površini punog mjeseca ponekad, dok ih gledamo na čistom nebu, tokom najljepših noći, ličile na skakanje zečeva.
U poslednjim decenijama, čini se da su ulogu lovca ljudskih bića preuzele sile, snage koja do sada nisu viđene, koje tvrde i zaklinju se da donose blagostanje, red, demokratiju i bezbjednost.
Sjedinjene Američke Države i Izrael već neko vrijeme sprovode operacije na teritoriji Irana koje uključuju atentate na političke i vojne protivnike.
Različitost je postala smrtni grijeh.
Bez formalne objave rata, bez odluke UN, bez suda i optužnice, bez presude, samo uz neviđenu medijsku kampanju, „legitimne mete“ postaju ljudi čija je krivica često sadržana samo u činjenici da im je nalijepljena etiketa – „neprijatelj“.
Licemjerje probija sve do sada poznate granice.
Meta su danas najviši državni funkcioneri, političari i vojnici ali i nuklearni naučnici, biolozi, doktori, univerzitetski profesori pa čak, od nedavno, i penzioneri koji su se politikom bavili prije petnaest ili dvadeset godina.
Još od atentata i pučeva koje su sprovodili Mosad i CIA pedesetih godina prošlog vijeka nekadašnja Persija je naučila da suverenitet malih i nejakih država često zavisi od interesa velikih a međunarodno pravo od političke volje najmoćnijih. Danas im se ponavlja ista lekcija samo na mnogo razorniji način.
Problem nije samo u krvničkim ubistvima. A jeste!
Problem je u poruci koja se vrlo smišljeno šalje da sila ima pravo da presuđuje preko granica, da tehnološka nadmoć daje propusnicu, legalitet i punu moralnu dozvolu.
Kada Vašington govori o „ciljanim likvidacijama“ a Tel Aviv o „preventivnoj samoodbrani“, rečnik zvuči birokratski i sterilno. Nama koji znamo i koji smo ga osjetili na svojoj koži daleko je od toga.
Iza tih termina gomilaju se ljudska tijela, djevojčice iz škola i starci iz bolnica a jasna poruka je da su životi onih koji ne misle kao mi ili „pogrešno misle i djeluju“ potrošna roba. Bukvalno.
Međunarodni poredak, prethodno je jasan dokaz, važi samo za slabe i stoga on prestaje da bude poredak i postaje alat i štap u rukama jačeg.
Istorija Bliskog istoka daleko je od crno bijele freske.
Raspad imperija nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, stvaranje novih i namjerno iskrivljeno postavljenih granica, bez dubokog razumijevanja vjerskih i etničkih linija, ili uz skrivenu namjeru da se izazovu budući sukobi i nestabilnost, rodio je krhke države.
Neke države su, uz podršku Vašingtona i Velike Britanije, postale monarhije bez demokratije ali uz stabilnost i ogromno bogatstvo i blagostanje. To su biznis, avio i turističke oaze.
Druge, poput Irana nakon Islamske revolucije 1979., su izabrale put teokratskog otpora Zapadu, uz cijenu ogromne izolacije i stravične unutrašnje represije i uz neumitno propadanje ljudi i materijalnih dobara.
Istina je, bez sumnje, neprijatna za sve strane.
Dok SAD i Izrael pravdaju atentate i surova ubistva bezbjednosnim razlozima, iza kojih se krije borba za gas i naftu, njihovi postupci podrivaju principe suvereniteta i prava na pravično suđenje koje inače, kada im to odgovara, zagovaraju. Istovremeno, npr. režimi u Teheranu i Siriji su decenijama gušili unutrašnje slobode, progonili neistomišljenike i održavali sistem u kome je kritika opasna a vlast gotovo sakralna. Od toga nije daleko ni Hezbolah u Libanu ni mlada demokratija u Iraku.
Njihova totalitarna retorika o „otporu“ često prikriva ekonomsku stagnaciju, korupciju ogromnih razmjera i brutalnost isključivo prema sopstvenim građanima.
Onima kojima se čitava situacija na Bliskom istoku ne sviđa i koji osuđuju akcije naših NATO saveznika, mora se ukazati na taj paradoks Bliskog istoka.
Činjenica je da su saveznici „mrskog“ Vašingtona danas sinonim za prosperitet, dok su njegovi protivnici zaglavljeni u sankcijama, izolaciji i unutrašnjem rasulu. Možda i nije važno da li je bogatstvo rezultat savezništva ili poslušnosti.
Niti da li se siromaštvo rađa iz ideološke tvrdoglavosti ili spoljnog pritiska. Stvarnost je užasna.
Sankcije koje nameću velike zapadne sile rijetko pogađaju elite; najčešće pogađaju obične ljude, pretvarajući čitava društva u taoce geopolitičkog nadmetanja.
Velika istina, koju ne zna ili ne želi da vidi ni jedna ni druga strana, je da moć bez pravde bukvalno „do koske“ razara i vladara i podanike.
Već dugo živimo u vremenu kada sila ne priznaje nikakve granice spolja ali to nas vodi u stanje gdje se te granice, koje moraju da postoje, brišu i iznutra.
Današnja politika je svedena na lov i mi, bili duboko u rupi ili živjeli kao lovina na površini, postajemo zečevi.
Trenutno su zečevi iranski državnici, generali i naučnici, medjutim već sjutra možda budu disidenti u Damasku ili Bejrutu, prekosjutra neko treći, sa sjeveroistoka Turske. Prostor koji je svijetu dao matematiku, medicinu i filosofiju ostao je bez sreće i bez blagostanja, možda i bez šanse. Ne zato što nema resurse, već zato što je navikao da živi između lovca i ideologa.
Dok lov traje, a trenutno ga živimo, zečevi bježe i umiru, polje ostaje užareno i spaljeno a sa mjeseca nam se smiješi poslednji bezbrižni zec.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
