U jednoj TV emisiji voditelj je saopštio da su stupili u kontakt sa navodnim Milošem Medenicom. Navodnim – jer institucije tvrde da ga traže, da je u bjekstvu, da je predmet međunarodne potjernice. A onda se, usred svega toga, pojavljuje informacija da je neko s njim razgovarao.

Ako je tačno da je bjegunac dostupan medijima, a nije dostupan državi, onda imamo ozbiljan problem. Ako nije tačno – onda imamo još veći, jer se javnost dovodi u zabludu i cijeli slučaj se pretvara u spektakl.

Ovo više ne liči na pravnu državu, već na rijaliti program u kojem se presuđeni kriminalci javljaju “ekskluzivno”, a institucije reaguje naknadno ili nikako. Umjesto ozbiljnosti, dobili smo improvizaciju. Umjesto odgovora, dobili smo dramaturgiju.

U normalnim državama bjegunci se traže, hapse i sprovode u zatvor. Kod nas se, izgleda, uključuju u program. I dok se jedni javljaju telefonom, drugi se javljaju saopštenjima, a suština ostaje ista – sistem djeluje nemoćno.

Ovo je već otvoreno ismijavanje zdravog razuma građana. Jer ako bjegunac može da komunicira sa televizijom, onda se postavlja pitanje: da li ga država zaista traži ili samo simulira potragu?

Država nije studio, a pravda nije format. Ili jeste – ali onda više ne govorimo o ozbiljnom sistemu, već o predstavi.

Tagovi