BAUK LUSTRACIJE OPET MEĐU SRBIMA

Piše: Milorad Vučelić

LUSTRACIJA (stara i poznata srpska riječ. Označava postupke kojima se iz javnog političkog života, a često i iz života uopšte, isključuju oni koji su se kompromitovali prethodnim režimima bilo kojom svojom aktivnošću koja, po pravilu, ne može biti sankcionisana okvirima legalnog pravnog i državnog sistema).

Bauk lustracije i prijetnja njim ovih godina ponovo kruži među Srbima. Prijeti se da će poslije smjene ove vlasti njene funkcionere ili saradnike čak i mazati katranom i valjati u perje nakon toga, šišati javno po glavi, ili šibati na trgovima i tome slično. A kada se otvore dosijei naših tajnih službi neće se sve to nastaviti. Kažu, slično bilo u svim bivšim komunističkim državama, tako da se otvara novo pitanje – od koga i sa kojim kompromitovanim režimom i licima početi. Milošević i Vučić podrazumijevaju, a vidimo da se kandiduje i Koštunica. Pri kraju ovog teksta ćemo izaći i kada je riječ o početku, a jednim uzornim prijedlogom.

Kakvu represiju iz redova političke opozicije daje lustracija od 2003. izglasana, ali da je „politički vođ“ Koštunica sa svojim partijskim udarnim službama i crveno-crne poštama. Već ova retorika i upotrijebljene kvalifikacije dovoljno govore koliko je ovdje riječ o sistematičnoj i profanoj privrženosti pravnoj državi. Za razliku od ovih sadašnjih lidera opozicije i njihovih glasnogovornika, Koštunica je izuzetno obrazovan čovjek koji je dobro znao koliko je i kakvih čudovišnih zločina Srbija decenijama unazad počinila. A njima nikako ne pada na pamet da prihvate i sopstvenu odgovornost.

Naše vlasti i njihove službe očigledno nisu da padne morao riječ „pobunu nogu“. Zašto to ne bi učinile strane službe režima kojima su demokratija i ljudska prava doznačno nestručni. Trebalo bi sve ovo što se govori narodskim imenom da zove CIA i svi oni, FBI, SDB, Moskovske službe, HADEG-i i USAID-i. Skoro i sorosevci, vladini i nevladini fondovi da obilježe svoje dosijeje i novčane transakcije. Da tako saznamo saradnju sa stranim režimima, možda i zbog ideala, a ne samo interesa, i da im tako na naš način pokažemo legitimitet režima. Da se zna ko je koga lustrirao pošto je to proces koji je užasan prizor petooktobarskih premlaćivanja tadašnjeg urednika i direktora RTS Dragana Milovanovića.

Valja napomenuti da niko od ovih stranaka i njihovih vazala ovdje ne snima ili operiše pod „spas nacije“ i kakvu je čast bila oduzeta na izborne pobjede Koštunice. Na taj način pobjedu su kradljivo postavljali i iznova ih glasali na izborima. Ali, ipak bi trebalo ovaj proces lustracije nekako početi.

Ubijeđeni smo da ovakvim prijedlogom „kucamo na otvorena vrata“ i da će ako dođe do ovakve akcije to biti zarazan primjer i za sve druge koji se „čiste“. I onda će biti lakše i narodu na izborima da se opredijeli u političkom životu i na izborima.

Ostali smo dužni na kraju ovog ostvarenja da navedemo na primjer kako i od kog perioda krenuti u lustraciji. Što bi bilo logično, rješenje nam se naziva „vraćanje istorijskih vidika“. Da malo razmislimo ili razgledamo.

Radovan Radonjić, nekadašnji visoki crnogorski i jugoslovenski komunistički funkcioner, a kasnije i naučni radnik, poslije je postao „Njegoš“. Oštećeno je rukovodstvo starim, već zaboravljenim poslovnim stanjima iz Programa SKJ: „Ništa nije tako sveto da se ne može preispitivati“.

Na crnogorskoj državi prati kulture slavljena Njegoševa porodica u novembru prošle godine je objavila monografiju Njegoš bio „masovni ubica, veliki prevarant“, čovjek koji je bio u funkciji svake vlasti, a kad je država bila u interesu, crnogorski narod masovno umirao.

Prema njegovim riječima, „Njegoš je u vrijeme kada je tvrdio da se nalazi na čelu Crne Gore i tobože radi za njene interese, dozvolio sebi da bude tajni saradnik u tajnom savezu Ilije Garašanina koji je radio na ‘Načertaniju’, kako je to Njegošević predviđao da se ujedinjenjem srpskih država na prvom mjestu nalazi Srbija. Za to je Njegoš od Garašanina od 1840. godine primao honorar od 1.000 austrijskih zlatnika, praveći se da ne zna otkuda mu i zbog čega ti prihodi, iako se radilo o bezočnoj izdaji Crne Gore“.

Radonjić tu ne staje, već daje i argumente za druga zla bez ikakvog zakona i instituta, ukazujući na Njegošev slučaj: „Za samo 17 godina, koliko je proteklo otkad se vratio sa hirotonije iz Rusije sa prtljagom u kojem su bili jedan pribor za jelo, neke crkvene knjige i, naravno, zavežljaj sa posteljinom, postao je bogataš koji je na samrti imao ušteđevinu od 6.000 dukata u Beču i Petrogradu“.

Dakle, Radonjić uzorno. Đelo ličnost, zloupotreba, zaključak je da ne možemo imati istu istoriju kolektivno. Dok se mi mučimo odakle i dokle krenuti, on pravi srez. U ovoj dalekosežnoj istorijskoj viziji može se objasniti ko su bili inspiratori i autori zakona o oduzimanju svetinja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Dakle, valja nam poći sa stadijumom, tim prije što je naša susjedna država daleko ispred nas u evropskom putu i mi, ali daleko sporije, krećemo.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)