Piše: Momo Joksimović
Hristos Vaskrse, Komnene Bećiroviću!
Smrt Komnena Bećirovića, iz slobodarskih Ljvešta, koji je preminuo u Parizu u 90. godini, nije samo kraj jednog biološkog trajanja. To je trenutak u kojem se mora postaviti pitanje: ko će sada govoriti istinu tamo gdje je ona najviše gušena? Komnen Bećirović bio je rijedak primjer evropskog intelektualca koji nije izdao ni istinu ni narod kojem je pripadao.
Novinar Figaura i Le Monda, priznat u Francuskoj i Švajcarskoj, mogao je biti komotan, bezopasan i prihvaćen. Ali on je izabrao teži put – put otpora. U vremenu masovne kapitulacije intelektualaca, Komnen Bećirović odbio je da bude dio dekora. Njegovo pero nije služilo moći, već razobličavanju moći.
Njegova borba za Njegoševu kapelu na Lovćenu bila je otvoren sukob sa projektom brisanja srpskog istorijskog i duhovnog pamćenja. To nije bila kulturna polemika, već civilizacijska linija fronta. Komnen je znao da onaj ko pristane na rušenje simbola, pristaje i na rušenje sebe. Zato nije ćutao. Zato je bio neugodan. Zato je bio napadnut.
Komnen Bećirović bio je rijedak i nepokolebljiv borac za Kosovo i kosovske Srbe, intelektualac koji je perom, istinom i moralnom hrabrošću branio ono što su mnogi iz straha ili interesa napustili.
Komnen Bećirović bio je igleni Srbin u Evropi koja je često zahtijevala da se Srbi odreknu sebe da bi bili „prihvatljivi“. On na to nije pristao. Njegovo srpstvo nije bilo ni agresivno ni kompleksaško, već duboko ukorijenjeno u kulturu, znanje i moralnu odgovornost. Govorio je tamo gdje su drugi bježali u tišinu.
Njegov život je optužnica protiv onih koji su znali, a nisu imali hrabrosti. Protiv akademika koji su pristajali na naručene narative. Protiv intelektualne elite koja je zamijenila savjest karijerom.
Komnen Bećirović nije bio „ekstrem“. On je bio norma koja je napuštena. Mjera koja je izgubljena. Njegovo djelo postavlja nemilosrdno pitanje: šta vrijedi titula bez stava, znanje bez istine i Evropa bez morala?
On je otišao, ali je iza sebe ostavio zahtjev – da se više ne ćuti. Da se prestane sa intelektualnim kukavičlukom. Da se istina brani i onda kada nije isplativa. Dokle god taj zahtjev stoji, Komnen Bećirović nije poražen.
Njegovo ime ostaje kao znak otpora i kao zavjet: intelektualac koji ćuti – saučestvuje.
Počini ljudski u tvoja brdovita Ljvešta, među svoje, tamo gdje zemlja pamti pretke i gdje se tišina pretvara u zavjet trajanja. Vječna mu slava i hvala.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
