Kako je Ustav iz 1905. preuzeo tuđu formulaciju o statusu Pravoslavne crkve u Crnoj Gori

Piše: Jovan B. Markuš

Veoma je čudno da pored živog Valtazara Bogišića, svjetski priznatog pravnika koji je izradio Imovinski zakonik Crne Gore, prvi Ustav 1905. Crne Gore je, vjerovali ili ne, izradio novinar iz Beograda. Takođe je veoma čudno da taj Ustav sadrži formulaciju o statusu Pravoslavne crkve koja nije odgovarala činjeničnom stanju.

Izradu nacrta Ustava iz 1905. godine knjaz Nikola nije povjerio nijednom od stručnjaka za ustavno pravo, niti nekom od svojih saradnika u Crnoj Gori iz pravne struke, već je taj posao povjerio svom prijatelju g. Stevanu Ćurčiću, novinaru konzervativnih beogradskih novina.

Knjazevi savremenici i istoričari se slažu da je nacrt Ustava izrađen „na brzu ruku“ i da je Ćurčić za osnovu uzeo srbijanski namjesnički Ustav iz 1869. g. dopunjen dijelom iz Ustava Kraljevine Srbije iz 1888. g, koji je prilagodio knjazevim željama i prilikama u Crnoj Gori.

Zahvaljujući doslovnom prepisivanju našlo se mjesta i za formulaciju, poput one u srbijanskom Ustavu iz 1888. godine, da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori autokefalna, iako ona tu autokefalnost nije nikada tražila niti dobila. Treba da se naglasi da je Crkva u Srbiji najprije dobila autonomiju, a potom i autokefaliju. U Crnoj Gori to nikad nije ni zatraženo, jer su se smatrali slobodnim ostatkom Pećke Patrijaršije i sebe smatrali dijelom jedinstvene Srpske Crkve, koja je razdvojena samo spletom nesrećnih istorijskih okolnosti. Takođe, treba da se ima u vidu da najveći dio savremene teritorije Crne Gore uopšte i nije bio pod nadležnošću Sinoda na Cetinju. Drugim riječima, u prvom Ustavu Crne Gore nije bilo mjesta za lažno prikazivanje statusa Pravoslavne crkve, jer to nije odgovaralo činjeničnom stanju, što je prošlo i buduće vrijeme pokazalo.

U Ustavu Kraljevine Srbije koji je proglašen 22. decembra 1888. g. u članu 3. piše sljedeće:

„Državna je vjera u Srbiji istočno pravoslavna.
Srpska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve; ali održava jedinstvo u dogmama sa Istočnom Vaseljenskom Crkvom.“

U Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru koji je proglašen na Nikoljdan 6. (19) decembra 1905. g. u članu 40. piše sljedeće:

„Državna vjera je u Crnoj Gori istočno-pravoslavna.
Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom.“

Kada se pročita član 40 Ustava Crne Gore, nije teško zaključiti da je to doslovno prepisan član 3. iz Ustava Kraljevine Srbije iz 1888. g, koji nije odgovarao statusu Pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Doduše, ovo tada nije proizvelo nikakve probleme u statusu Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Drugim riječima, stanje se nije promijenilo u odnosu na ono prije donošenja Ustava. Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i dalje nije bila autokefalna, jer ona tu autokefalnost nije nikada tražila niti dobila. Mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski i dalje je bio egzarh sv. prestola slovenosrpske patrijaršije u Peći, kao što su bili i njegovi prethodnici.

Nažalost, tada napisana nesmotrenost u Ustavu iz 1905. g, koja nije odgovarala stvarnom statusu Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, skoro stotinu godina potom, u neokomunističkom vremenu, iskoristiće se kao argument kako bi se razbijalo pravoslavno biće Crne Gore.

Doduše, nije ovo jedina zloupotreba kako bi se razbijalo pravoslavno biće Crne Gore. Slična je i manipulacija da je Mitropolija crnogorsko-primorska nastala u Kraljevini SHS 1920. g, iako postoji nesporni materijalni dokaz da se vladika Roman titulisaо kao crnogorsko-primorski početkom 16. vijeka. Postoji sačuvan zapis o tome u Molitveniku iz 1504. g, rukopisne knjige koja se danas nalazi u Bečkoj, tj. Austrijskoj nacionalnoj biblioteci pod br. 79 (ÖNB cod. slav. 79), o čemu piše dr Milena N. Martinović u knjizi „Rukopisne knjige manastira Rođenja Presvete Bogorodice na Cetinju“, na str. 185. Knjiga je nastala 1504, a zapis vladike Romana na jednoj margini lista se odnosi na to da je najvjerovatnije isti vladika stolovao na cetinjskoj katedri mitropolita u prvoj četvrtini 16. vijeka i da je knjiga prepisana za potrebe bogosluženja u Cetinjskom manastiru, u kojem se inače nalazilo sjedište crnogorskih mitropolita. Znači, oko 400 godina ranije je postojala Mitropolija crnogorsko–primorska, jer u suprotnom vladika Roman ne bi mogao biti titulisan kao crnogorsko-primorski. Ovim je i ta manipulacija, kako bi se razbijalo pravoslavno biće Crne Gore, činjenično osporena. Možda treba da se naglasi da je svaka priča o osnivanju Mitropolije 1920. ili čak Ustavom SPC 1931. potpuna besmislica, jer se radi o eparhiji koja ima jasan, neprekinut kontinuitet od osnivanja u vrijeme Svetoga Save, pod imenom eparhija zetska.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)