Vojislav Ilić rođen je u Beogradu 14. aprila 1862. godine, u uglednoj i pjesničkoj porodici, kao sin poznatog pjesnika Jovana Ilića. Još od djetinjstva bio je slabog zdravlja i bolešljiv, što je u velikoj mjeri obilježilo njegov kratak i buran život. Nije pokazivao naročitu sklonost prema formalnom obrazovanju – gimnaziju je napustio nakon trećeg razreda zbog slabog uspjeha, ali se kasnije samostalno obrazovao, pohađajući predavanja u Velikoj školi, bez polaganja ispita. Aktivno je učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, a njegovo formiranje dodatno je olakšalo to što mu je porodični dom bio stecište tadašnjih književnika i boema.
U mladosti je učestvovao i u srpsko-bugarskom ratu 1885. godine. Potom je radio kao korektor u Državnoj štampariji, učitelj u srpskoj školi u Turn Severinu, pisar u Ministarstvu unutrašnjih poslova, a pred kraj života imenovan je i za vicekonzula u Prištini. Ipak, ni služba ni karijera nijesu uspjele da umire njegov nemirni duh.
Život Vojislava Ilića bio je snažno obilježen ljubavima, porodičnim tragedijama i boemijom. Prvu veliku ljubav doživio je u Beogradu, zaljubivši se u mladu glumicu Zoru Kolarović. Uprkos obostranoj naklonosti, ona je voljom porodice iznenada udata za drugog, što je na Ilića ostavilo dubok trag. Bol zbog tog gubitka pretočio je u stihove, a iz tog perioda potiče i pjesma „Uveo cvijet“.
Druga i najznačajnija ljubav u njegovom životu bila je Tijana Jakšić, kći pjesnika Đure Jakšića. Vjenčali su se 1883. godine i dobili dvoje djece, kćerku Zorku i sina Momčila. Porodični život donio mu je kratkotrajnu sreću i snažan stvaralački zamah – upravo tada nastaju neka od njegovih najboljih lirskih ostvarenja. Međutim, sudbina nije imala milosti: u kratkom razmaku umrli su mu sin, zatim supruga Tijana, a potom i kćerka. Slomljen nizom gubitaka, Ilić je ostao potpuno sam.
U tom periodu posebno se zbližio s Tijaninom sestrom Milevom. Iz zajedničke tuge rodila se nova ljubav, ali je ona izazvala osudu sredine i porodične sukobe. Da bi izbjegli pritiske, njih dvoje su neko vrijeme proveli u Austrougarskoj, ali su se ubrzo vratili u Beograd. Mileva je kasnije, protiv svoje volje, udata za drugog, ubrzo se razboljela i umrla vrlo mlada, što je Ilića dodatno gurnulo u očaj.
Nakon toga se sve više povlačio u kafanski i boemski život, tražeći utočište u piću i pisanju, i dodatno narušavajući već krhko zdravlje. Na insistiranje oca, oženio se i treći put, Zorkom Filipović. Taj brak potrajao je nekoliko godina, ali nije mogao da izbriše prethodne gubitke i unutrašnju prazninu.
Iako je stvarao svega petnaestak godina, Vojislav Ilić je ostavio obimno i raznovrsno djelo. Za života je objavio tri zbirke pjesama, dok je veliki broj njegovih stihova ostao rasut po časopisima ili u rukopisu. Njegovi rijetki prozni pokušaji potvrdili su da je bio prije svega pjesnik.
U srpskoj književnosti izvršio je odlučan raskid s romantizmom i otvorio put modernijoj lirici, zasnovanoj na estetizmu i formalnoj disciplini, suprotstavljenoj i sirovom realizmu i ideološki angažovanoj književnosti. Njegova poezija ostala je duboko lična, prožeta osjećanjem tuge, prolaznosti i unutrašnjeg bola.
Vojislav Ilić umro je prerano, 21. januara 1894. godine u Beogradu, u 31. godini života, ostavivši iza sebe poeziju satkanu od ljubavi, gubitka i neizbrisive melanholije.
