Pariz – U Galeriji Luksemburškog muzeja od 17. septembra traje izložba radova, slika na papiru velikog umjetnika Pjera Sulaža (1919–2022). Stotinak ovih radova, iz dugog vremenskog perioda od 1942. do 2004. godine, brižljivo su izabrani tako da čine jednu harmoničnu, ujednačenu cjelinu.
Ulazeći u galeriju muzeja, impresionira živa kompozicija izloženih radova. Prvo vidimo crteže ugljenom, studije iz rane mladosti 1941/42, koje odlikuje pomalo nejasna forma, za razliku od intenzivnih radova u braon tamnoj prirodnoj boji od orahove ljuske. Slobodni potezi ostavljaju poetični trag, a struktura prostora radova na papiru je sistematična, kao neobična vrsta kaligrafije. Tragovi velikih četaka odraz su sasvim ličnog ritma znakova, čas dinamičnih, čas statičnih, koji daju beloj površini papira neponovljivu svjetlost.
Crna kao početak svega: Pjer Sulaž i njegova magija poteza
Crna je moćna, neizvjesna, početak svih boja – kao gnezdo stvaranja svijeta, jer je prvo postojala samo noć: crna, neprozirna, iz koje se rodio dan i sve boje. Zato Pjer Sulaž kaže da je crna početak svih boja i jača od svih boja, od svake svjetlosti.
To nije praznina niti rupa, već optički fenomen refleksa ustalasane crne površine slike. Sulaž govori i o „tišini beline snežnih pejzaža“ kao kontrastu tamnim tragovima četke. Čisti spoj kontrasta – beline papira i crnog tuša – stvara senzualnu realnost prostora slike.
U jednom od svojih intervjua iz 1986. umjetnik je objašnjavao da u njegovom slikarstvu postoje tri različita puta do crne, koja svojom strukturom i materijom postaje svjetlost – refleks. Prvi je crno kao sjajna podloga koja reflektuje svjetlost poput ogledala, drugi je crno kao okvir obojenih površina koji pojačava boju, obično plavu i sivu, a treće je tekstura crne kao dinamična matrica svjetlosti.
Sulaž je prvi otkrio život i bogatstvo koje nosi crna boja. U istoriji umjetnosti crna često nije smatrana „pravom“ bojom; impresionisti i Delakroa izbacivali su je iz paleta, smatrajući da ubija život i lepotu slike.
Za Sulaža, proces nastanka slike bio je filozofsko pitanje i dijalog s djelom. On je tvrdio da su sve njegove slike u njegovoj glavi, a da ih on samo realizuje. Kreativnost nije bila ekstaza, već rezultat osmatranja, percepcije i nenadanih rezultata. Ako u procesu nije prepoznao „živo“ u slici, bio je spreman da je zapali. Format slike i okolnosti uticali su na kreaciju – ništa ne nastaje nezavisno od života i ljubavi.
„Ako slikarstvo ne ‘govori’ figurativne anegdote, ima pravo da daje pulsiranju apstraktnih formi u prostoru, isparčanih vremenom, veličanstveni značaj“, govorio je Sulaž. U njegovim radovima osjeća se snaga poteza, prisutna noć i dan, a crna je uvijek „monoteista“.
Na izložbi u Galeriji Luksemburškog muzeja prikazani su radovi mahom zalepljeni na platno, iz perioda prve izložbe i velikog uspjeha u Njemačkoj, u tamno braon tonu, slikani prirodnom bojom od orahove ljuske. Radovi su izlagani u Luvru 1960. („Antagonizam“), u MOMI 1977, Centru Pompidu 1979, i 1996. u Muzeju grada Pariza („Crna svjetlost“). Sulaž je rijetko davao naslove djelima – svi radovi na papiru su bez naslova.
Godine 1957. u Njujorku Sulaž je prvi put susreo Marka Rotka i osjetio veliku razliku u mentalitetu i temperamentu te u viđenju evropske kulture. Rotko je kritički govorio o Evropi, što je bio neočekivani udarac za Sulaža. Njihov susret, uprkos početnom šoku, bio je početak iskrenog prijateljstva i uzajamnog poštovanja.
Dela Pjera Sulaža danas se nalaze u muzejima moderne umjetnosti širom svijeta. Njegovo stvaralaštvo je mistično, jedinstveno i nosi istinu i dušu našeg vremena.
(POLITIKA)
