DRUGA STRANA: Združeni udari na SPC

Piše: Milorad Vučelić

Ne treba mnogo pameti ni pronicljivosti da se zaključi kako je, po svim pravilima hibridnog rata, u toku izvođenje – po ko zna koji put – širokog spoljnog napada na Srpsku pravoslavnu crkvu.

U samo tri dana u taj proces su se, po raznim osnovama i na prepoznatljiv način, uključili brojni akteri. Među njima i nekadašnji poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić, sa očiglednim operativnim zadatkom da se promoviše ideja tzv. bošnjačke pravoslavne crkve. Sve to odvija se na starom tragu politike Benjamina Kalaja, još iz vremena austrougarske okupacije Bosne, kada se započinjalo sa konstrukcijom bošnjačke nacije.

Hrvatski dio ustašoida nije zaostajao – ili je čak prvi započeo – oživljavajući staru Pavelićevu ideju o tzv. Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Ubrzo su se aktivirali i montenegrini i „crveni Hrvati“ Crnogorci, gajeći nadu da će im carigradski patrijarh Vartolomej podariti autokefalnost.

Poznato je da je Vartolomej veliki pobornik autokefalnosti, ali i „usrećitelj“ država koje je već darovao tim statusom – prije svega Ukrajine, ali i pojedinih baltičkih zemalja. Na Kosovu i Metohiji takođe se pojavljuju razne spodobe koje fingiraju navodnu pravoslavnu religioznost, dok u suštini pripremaju teren za buduće planove zaposijedanja i prisvajanja najvećih svetinja Srpske pravoslavne crkve.

O svemu ovome su iscrpno i blagovremeno pisale „Večernje novosti“. Neko ciničan mogao bi da se zapita: otkud tolika provala religioznosti i pobožnosti na Balkanu? A zatim i ključno pitanje – zašto su baš toliko navalili da se ubace u pravoslavlje?

Svakodnevno srećemo poznanike i druge koji se hvale kako su, u sklopu turističkih tura, odlazili po Aziji i tamo, za „nekakvih tričavih 5.000 eura“, u pojedinim hramovima za „petnaest dana pronašli duhovni mir i smršali dvije kile“. Čovjek se ne usuđuje ni da ih pita jesu li ikada kročili u našu crkvu ili manastir, ili prisustvovali liturgiji. A sada svjedočimo masovnoj navali na pravoslavlje – i to upravo na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Naravno, pomenutim nasrtljivcima nije ni do vjere ni do Boga. Oni SPC vide kao temelj srpskog identiteta i njegovog opstanka. Znaju da je njeno postojanje dokaz da smo i dalje tamo gdje smo oduvijek bili – i da se to ne može izbrisati, niti satrti. Tvrda je to vjera.

Nema razloga za paniku. Srpska pravoslavna crkva je kroz istoriju pretrpjela i preživjela mnogo teža iskušenja i napade. Međutim, važno je blagovremeno prepoznati znakove i simptome obnavljanja starih neprijateljskih težnji. Nije naodmet podsjetiti se riječi klasika:
„Biti spreman – to je sve.“

Treba naglasiti još jedan ključni uzrok ovakvih napada. Srpska pravoslavna crkva ne iscrpljuje svoje nadležnosti samo na teritoriji matične države srpskog naroda, jer se njena jurisdikcija – poput Ruske pravoslavne crkve – prostire daleko izvan državnih granica.

U narednom periodu možemo očekivati i aktiviranje unutrašnjih snaga koje će davati podršku ovim napadima.
To, bez sumnje, neće izostati.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)