Opasne ideje otkrivaju pakleni cilj: Evo šta bi se desilo ako bi neprijatelji ugasili Srpsku

Ovo je poruka, ovo je pritisak. Ovo je način da se Srbima pokaže kakav bi njihov status bio ukoliko bi izgubili Republiku Srpsku, svoje prerogative državnosti i mogućnost da kao konstitutivan narod utiču na politički i društveni život u BiH. Dakle, ove ideje su opasne ne zato što su izvodljive, već zato što otkrivaju jasnu političku poruku i namjeru.

Ovo je za Sputnjik, komentarišući prijedlog bivšeg reisul-uleme Islamske zajednice u BiH Mustafe Cerića o stvaranju takozvane Bosanske pravoslavne crkve, rekao sveštenik Darko Đogo, profesor na Bogoslovskom fakultetu u Foči:

„Da bi stvari bile jasnije, moramo najprije da shvatimo da ovo nije nikakva nova ideja, niti incident, već dio jednog dugog kontinuiteta koji se može pratiti od prošlog vijeka.“

Obnova „Bosanske crkve“, u obliku autokefalne „Bosanske pravoslavne crkve“, bila bi čin vraćanja ravnoteže – između vjere i države, između tradicije i savremenosti, između identiteta i suživota. Ona bi simbolizovala prekid s monopolima i tutorstvima koja Bosnu decenijama drže u tuđim narativima i povratak principu da se bosanska duhovnost oblikuje u Bosni, za Bosnu i u lojalnosti bosanskoj istorijskoj državnosti.

Ovako je Cerić, između ostalog, objasnio potrebu za formiranjem takozvane Bosanske pravoslavne crkve.

Crkva bošnjačkog projekta

Na ove tvrdnje odmah su oštro odgovorili episkopi bihaćko–petrovački Sergije i zvorničko–tuzlanski Fotije, objasnivši da takva crkva nikada nije postojala – niti će ikada postojati.

Đogo, koji se decenijama bavi političkom istorijom Bosne i Hercegovine i uobličavanjem „bošnjačkog projekta“ od sedamdesetih godina 20. vijeka, kaže da se nije desilo ništa novo:

„Već tada, u okviru tadašnje komunističke republičke oligarhije, pojavilo se shvatanje da muslimanima, kako se tada govorilo, treba dati neku istoriju ispunjenu određenim mitom. U tom kontekstu je ponovo aktivirana ideja koju je Austrougarska pokušavala da nametne krajem 19. vijeka. Riječ je o takozvanom integralnom bosanstvu – ideji da se stvori vještačka, hibridna nacija koja bi imala lojalnost najprije prema socijalističkoj, a kasnije prema Alijinoj Bosni i Hercegovini.“

Srbi kao pravoslavni Bosanci

Đogo ističe da je u tom projektu Srbima bila namijenjena unaprijed definisana uloga. Srpskom stanovništvu nudilo se isto ono što je nudila i Nezavisna Država Hrvatska, a ponovo smo svjedoci i ovog prijedloga, koji dolazi gotovo istovremeno sa Cerićevim:

„Da za početak budu anonimni pravoslavci ili ‘pravoslavni Bosanci’, a zatim da budu potpuno asimilovani u bošnjaštvo i bosanstvo sa dominantno islamskim predznakom. Upravo je to ključ za razumijevanje zašto se danas jedan bivši reis i političar, koji se čak kandidovao na izborima, bavi pitanjem Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini“, objašnjava Đogo.

On primjećuje da ovaj prijedlog dolazi u trenutku kada je još u krizi sama etnogeneza Bošnjaka, jednog naroda koji tek nastaje, koji još nije sasvim oformljen, koji se, kako primjećuje, još dvoumi oko svog nacionalnog imena i koncepcije.

„Dakle, imamo pokušaj da se, zapravo, paralelno s time, projektuje ono što, naravno, ne može biti, a to je neka nametnuta bosanska nacija, u koju bi se Srbi u Bosni i Hercegovini uklopili – da budu neka raja, građani drugog reda, kojima će neko određivati kako oni imaju da se osjećaju i kome da budu lojalni.“

Reis globalnog Zapada

Naš sagovornik smatra da Cerićev istup treba posmatrati i kroz prizmu lične političke biografije. On je oduvijek bio politički praktičar, neko ko je umio da pliva na talasima onoga što je u datom trenutku bilo aktuelno.

„Sedamdesetih i devedesetih gradio je veze na Zapadu i u arapskom svijetu, u vrijeme kada su globalni Zapad i islamski svijet bili saveznici po pitanju BiH. Bio je neka vrsta kopče između tih svjetova. Vidio je sebe kao nesmjenjivog reisa u BiH, potom kao reisa Balkana, pa čak i kao reisa islamske zajednice Evrope. Gradio je imidž proevropskog i proameričkog muslimana koji bi islamske strukture doveo u političku pokornost kolektivnom Zapadu.“

Od NDH do Zelenskog

Đogo još jednom ističe da se slični pokušaji mogu vidjeti i u drugim državama regiona – i šire.

„Svaka nova ili hibridna država poseže za starim receptom – da se stvori sebi lojalna pravoslavna crkva. To smo vidjeli u NDH, vidimo pokušaje u Hrvatskoj i Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji, a sada se o tome govori i u BiH. Vladimir Zelenski svaki dan izjavi nešto slično. A taj narativ o političkim Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti ima i jednu vrstu državne podrške u Hrvatskoj.“

Prijedlog kao opomena

Đogo zaključuje da su ovi prijedlozi, iako neostvarivi, „čim se iz Sarajeva popnete na Pale, sve to nestane“, u nekoj mjeri i važni kako bismo vidjeli imidž koji i beogradski mediji, kako kaže, sasvim ne zlonamjerno, a ponekad i zlonamjerno reprodukuju:

„Priče o nekom benevolentnom političkom Sarajevu, o ljudima koji su fini i ne razmišljaju ni na koji način o ukidanju Republike Srpske ili o pakosti prema svojim komšijama. Mi ovdje znamo da ima puno dobrog svijeta, ali ima i mnogo zlobe, mnogo prikrivenih planova koji s vremena na vrijeme izađu na vidjelo, da bi se iz njihove perspektive Srbima pokazalo gdje im je mjesto. Da bi se demonstrirao neki osjećaj da su jedino Bošnjaci ti koji vladaju u BiH.“

(Sputnik)