Jakov Milatović ponovo poručuje da „nije sujetan“, da okuplja „poštene ljude“ i da srpski jezik treba da ima isti status kao crnogorski. Na prvi pogled – zvuči prihvatljivo. Na drugi – djeluje kao već viđena politička taktika. Na treći – kao pokušaj da se još jednom, poznatom retorikom bez jasnih stavova, pridobiju glasovi Srba u Crnoj Gori, a da se suštinska pitanja ostave po strani.

Problem nije u tome što se govori o srpskom jeziku. Problem je u tome što se govori selektivno, oprezno i bez hrabrosti da se zauzme jasan stav o ključnim temama koje godinama oblikuju političku stvarnost Crne Gore. Jer povjerenje se ne gradi opštim mjestima, već dosljednošću.

Ako se već poziva na poštenje i novu političku snagu, onda je red da javnost dobije jasne odgovore. Kakav je stav o Rezoluciji o Srebrenici? Da li smatra da je Kosovo nezavisna država ili kršenje međunarodnog prava? To nijesu „teme koje dijele“, kako se često pokušava predstaviti – to su pitanja identiteta, prava i istine. Bez odgovora na njih, svaka priča o ravnopravnosti ostaje nedorečena.

Srbi u Crnoj Gori nijesu politički naivni niti kolektiv koji se može pridobiti jednom rečenicom u saopštenju. Previše puta su slušali umirujuće poruke pred izbore, a dobijali tišinu nakon njih. Zato je legitimno očekivati jasnoću, a ne balansiranje između suprotstavljenih narativa.

Ako je srpski jezik zaista ravnopravan, to se ne dokazuje izjavom – dokazuje se politikom. Ako se govori o poštenju, onda se ono mjeri spremnošću da se izgovore i teške istine, a ne samo one koje zvuče bezbjedno. U suprotnom, ostaje utisak da se ne nudi nova snaga, već stara taktika u novom pakovanju.

Vrijeme nejasnih poruka je prošlo. Ako se traži povjerenje, onda se mora ponuditi i jasan stav. Sve drugo liči na pokušaj da se još jednom preveslaju birači koji su već platili cijenu tuđih kalkulacija.

Tagovi