Jakov Milatović ponovo poručuje da „nije sujetan“, da okuplja „poštene ljude“ i da srpski jezik treba da ima isti status kao crnogorski. Na prvi pogled – zvuči prihvatljivo. Na drugi – djeluje kao već viđena politička taktika. Na treći – kao pokušaj da se još jednom, poznatom retorikom bez jasnih stavova, pridobiju glasovi Srba u Crnoj Gori, a da se suštinska pitanja ostave po strani.
Problem nije u tome što se govori o srpskom jeziku. Problem je u tome što se govori selektivno, oprezno i bez hrabrosti da se zauzme jasan stav o ključnim temama koje godinama oblikuju političku stvarnost Crne Gore. Jer povjerenje se ne gradi opštim mjestima, već dosljednošću.
Ako se već poziva na poštenje i novu političku snagu, onda je red da javnost dobije jasne odgovore. Kakav je stav o Rezoluciji o Srebrenici? Da li smatra da je Kosovo nezavisna država ili kršenje međunarodnog prava? To nijesu „teme koje dijele“, kako se često pokušava predstaviti – to su pitanja identiteta, prava i istine. Bez odgovora na njih, svaka priča o ravnopravnosti ostaje nedorečena.
Srbi u Crnoj Gori nijesu politički naivni niti kolektiv koji se može pridobiti jednom rečenicom u saopštenju. Previše puta su slušali umirujuće poruke pred izbore, a dobijali tišinu nakon njih. Zato je legitimno očekivati jasnoću, a ne balansiranje između suprotstavljenih narativa.
Ako je srpski jezik zaista ravnopravan, to se ne dokazuje izjavom – dokazuje se politikom. Ako se govori o poštenju, onda se ono mjeri spremnošću da se izgovore i teške istine, a ne samo one koje zvuče bezbjedno. U suprotnom, ostaje utisak da se ne nudi nova snaga, već stara taktika u novom pakovanju.
Vrijeme nejasnih poruka je prošlo. Ako se traži povjerenje, onda se mora ponuditi i jasan stav. Sve drugo liči na pokušaj da se još jednom preveslaju birači koji su već platili cijenu tuđih kalkulacija.

To ti je kad ti je na čelu države Mi6 špijun.