Spletom okolnosti okumio se s porodicom iz Kladova prije četvrt vijeka i od tada ih nije ni čuo ni vidio, a volio bi da poslije 25 godina ostvari kontakt s njima…
To poručuje jedan od administratora Fejsbuk grupe „Pogrebne i kladioničarske usluge Podgorica“.
U moru šaljivih objava, taj Podgoričanin je odlučio da otvori dušu i u etar pošalje i jednu ozbiljnu priču. Vratio se u 2000. godinu, kada mu je, kako navodi, došao brat iz Novog Sada da se krsti u manastiru Svetog Vasilija.
„Tom prilikom smo otišli nas četvoro (brat, njegov kum, sestra i ja) i došli smo rano ujutro pješke iz Bogetića, gdje nas je ostavio autobus. Kada smo došli ispred gornjeg manastira, krštenja su se tada još uvijek organizovala gore. Primijetio sam jednu porodicu koja je imala tri sina i koja je čekala nekoga. Već se pripremalo krštenje koje je bilo kolektivno, jer je tu sigurno bilo oko 50 ljudi koji su čekali da se krste. Vidno uznemireni zbog toga što kuma nema, ta porodica je prišla nama, a otac se, onako nesigurno, ali ipak odlučno, obratio i ispričao da njihov kum iz nekog razloga neće doći na krštenje. Bilo mu je prilično neprijatno. U jednom trenutku, čovjek se obraća meni i kaže: ‘Prijatelju, da li bi ti pristao da krstiš mog sina?’“, navodi se u objavi.
Dodaje da je bio u čudu, da su se svi nasmijali, kao i da je prihvatio poziv.
„Mali je imao možda desetak mjeseci, imao je dva starija brata, oca i majku — lijepa porodica. Planirali su da nakon krštenja idu na more. Kada se sve završilo, svi smo međusobno čestitali, ja sam dobio neke darove — ikone, brojanice i slično — razmijenili smo adrese i brojeve telefona, uz dogovor da, kada se vrate s mora, svrate do mene i moje porodice kući da se upoznamo. Međutim, to se nije desilo. Od tada je prošlo punih 25 godina, nikada nisam dobio nikakav poziv od te porodice. Moj kum je sada, ako Bog da zdravlja i sreće, momak, a kako o tome često razmišljam, volio bih da vi koji pratite, a ima vas dosta iz Srbije, možda pomognete da ova priča dođe do te porodice.“
Sjeća se da je porodica iz Kladova…
„Pazite sada najveće ludilo i dobro se držite — ljudi su držali prodavnicu pogrebne opreme… Ovo znam pouzdano, to sam dobro zapamtio, isto kao što znam da su iz Kladova, da imaju tri sina i da je dječak kojeg sam ja krstio najmlađi. Dakle, on je rođen 1999. godine.“
Na kraju zaključuje da bi volio da mu se jave…
„Eto, volio bih da mi se jave poslije toliko vremena, čisto da znaju da imaju poremećenog kuma u Podgorici kojeg će morati dobro da podmite i vode po restoranima kao gladnu godinu, da mi kupuju košulje, satove, televizore, zvučnike, jer, evo, čekam više od 25 godina tu poruku… pa rekoh da nisu možda zaboravili da se jave“, u šaljivom tonu je završio ispovijest.
