Pored moštiju Svetog Petra Korиškog i vode Svetog Arhangela Mihaila, još jedna od svetinja koja iz dana u dan kao magnet privlači sve veću pažnju i poštovanje poklonika, jeste grob Prepodobnomučenika Haritona – u naše vrijeme javljенog svjetilnika ljudima i vjernog svjedoka Vaskrslog Gospoda Hrista.
Prohodеći svoj monaški podvig zajedno sa ovim mučenikom Gospodnjim u tihoj i od mnogometежnog svijeta udaljenoj crnorečkoj pustinji, i sami smo bili svjedoci njegovog velikog podviga i vrlinskog života. Svojim bogougodnim životom on je vrlo brzo onebesio svoju dušu a nas obogatio živim primjerom „tvrdog monaškog podviga“ sličnog drevnim ocima. O
n je u stvari bio „živo žitije svetih“ koga smo mi svakodnevno na djelu čitali gledajući njegov „tihi podvižnički život“ ukrašen mnogim monaškim vrlinama i zapečaćen pečatom krvi prolivene na svetom poslušanju.
Da svjetlost njegovog bogougodnog života ne bi bila „svijeća koja se pod sud zaborava meće“ i svijetli samo onima koji su ga poznavali, nego „svijeća koja se na svijećnjak postavlja“ te svijetli svima u domu Božijem (Crkvi) (Up. Mt. 5, 15), nađosmo za sveštenu obavezu da napišemo njegovo žitije i predložimo kao duhovnu hranu i izvor duhovne koristi svim Hristoljupcima i mučenikoljubcima.
Na taj način smo izbjegli sopstvenu osudu od Gospoda zbog grijeha prikrivanja velikih djela Boga našega i istovremeno smo od zaborava sačuvali svjedočenje Hrista životom i krvlju ovog mučenika Gospodnjeg, ni po čemu manjeg od svetih mučenika u ranija vremena postradalih.
Njegovo opširno žitije, ako Bog da, objavićemo u posebnoj knjizi u narednom periodu, a ovom prilikom donosimo samo izvod iz tog opširnog žitija u slavu Trojedinog Boga.
Upoznajući, preko ovog istinitog pisanja, sa ljepotom duše ovog predivnog izdanka roda našeg i druge članove stada Hristovog, nismo željeli da pohvalimo mučenika, jer mucava ljudska pohvala i veličanje nije potrebno onome ko je ovenčan vijencem mučeničke slave na nebesima, nego smo imali u vidu duhovnu korist onih koji sa vjerom i ljubavlju čitaju.
Neka bi Gospod dao da ovo malo i istinito kazivanje mnogima bude podsticaj na istrajno i čvrsto revnovanje u Gospodu i korak bliže ka zvaničnom unošenju imena ovog svjedoka Hristovog u Diptihe Svetih naše pomjesne crkve. Amin.
Ovaj predivni izdanak roda srpskoga i veliki svjetilnik istine Hristove, rođen je u podkopaoničkom selu Seoцу, 40 km udaljenom od Kuršumlije. Rodio se na Aranđelovdan (21/8. novembra) 1960. godine, nagovještavajući i samim danom svoga rođenja Arhanđelsku vatrenost u službi i ljubavi prema Bogu. Roditelji njegovi Budimir i Milka behu blagочestivi, vrijedni i skromni ljudi.
Oni svoje četvrto čedo, nedugo po rođenju, prosvjetiše svetim krštenjem i nadjenuše mu ime Radoslav. U domu njegovih roditelja vladao je duh tradicionalne srpske pobožnosti, tako da je cijeli dom bio kao jedan mali manastir u kome je vladala pobožnost, poštovanje starijih, poslušanje, rad i sloga. Post je u kući strogo držan u cjelini a ukućani su se redovno pričešćivali o većim praznicima.
Budući strogo vaspitan u tradicionalno pobožnoj i domaćinskoj porodici, on je još od ranog djetinjstva morao da učestvuje u svim domaćim poslovima kojih na selu u svakom trenutku ima. Prva četiri razreda osnovne škole mali Radoslav je završio u svom selu i to sa odličnim uspjehom.
Na dalje školovanje otac ga nije slao zbog udaljenosti škole u drugom selu i zbog pomoći u domaćim poslovima. Određen tako od oca svoga na rad od malih nogu on je još sa deset godina vrijedno i uspješno obavljao sve seoske poslove: košenje, kopanje, oranje…
Ta poslušnost i trudoljublje, ukorijenjeni u duši njegovoj još u ranom djetinjstvu, biće kasnije u monaštvu najsjajnije vrline u vijencu vrlina kojim je on ukrasio svoju dušu i zbog čije ljepote je udostojen mučeničkog vijenca.
Životni put ovog mučenika Gospodnjeg protekao je u znaku krsta a ponio ga je još u cvijetu djetinjstva, u svojoj trinaestoj godini, kada je poslije jedne rudarske nesreće ostao bez oca. Od očevе smrti, sva briga o domaćinstvu polako je počela da pada na njegova dječija pleća. No, bio je to samo početak nevolja.
Ubrzo je, još od ranije bolesna majka, još više oboljela. Usrdno je on tada služio svojoj bolesnoj majci, no Gospod, koji kroz nevolje izgrađuje duše slugu svojih, i nju poslije dvije godine uze u dvore svoje, i to takoreći, dok mu je na rukama bila. Srce njegovo je tada probola još jedna oštra strela tuge i nevolje ranjavajući ga za život vječni.
Život je išao dalje. Moralo se i dalje živjeti na ovoj dolini plača što se zemlja zove. Djed i baba su već bili u godinama i Radoslav im je sada sa svojom mlađom sestrom bio i ruka i noga u njihovoj starosti. Vrijedno je tada mali Radoslav, zajedno sa djedom, obavljao sve poslove na oko pet–šest hektara neplodne planinske zemlje kao i oko stada od kojih su sada živjeli.
Kada mu je bilo osamnaest godina i djed se iznenadno preselio ka Gospodu a on sam sa babom osta da živi na selu jer je i sestra u međuvremenu iz sela otišla. Sada se moglo vidjeti kako on, pored svih drugih obaveza u domaćinstvu, s velikom ljubavlju i staranjem vodi brigu o prestarjeloj babi sve do njenog upokojenja u njegovoj dvadesettrećoj godini.
Svi ovi bolni događaji, zajedno sa mukotrpnim radom na selu, smekšavali su njegovo nevino i čisto srce kao vosak na ognju a ovaj novi Jov ih je primao rukom trpljenja nikad ne pohulivši na Boga. Naprotiv, kako nam mještani njegovog sela rekoše, on je uvijek ućutkivao one koji su huliли na Boga, crkvu, monaštvo ili sveštenstvo koje je veoma poštovao.
Pretrpjevši tako zimu iskušenja, ova divna voćka u gradini Gospodnjoj rano je sazrela, tako da je njegov pogled na život bio daleko ozbiljniji nego kod ostalih vršnjaka. Pozorišta, igrališta, bioskopi su mu svo vrijeme bili njiva, štala, šuma a zabave i izlasci – mukotrpan rad. I ne samo na svom imanju i za sebe, nego je on usrdno pomagao svima u selu i sa svima dobar bio.
Zbog toga, kao i zbog njegove blagosti, krotosti, predusretljivosti i ljubaznosti, svi su ga u selu voljeli i po njegovom odlasku iz sela s ljubavlju sećali. No prije nego što će otići iz svog malog sela u veliki Niš, gdje je živio kao podstanar, Radoslav je i vojsku kao primjeren vojnik završio odavši caru carevo.
U velikom gradu životno tkanje Radoslavovo dobilo je jedan drugi izgled, onoliko različit koliko se rajska ljepota i mir malog Seoца razlikuje od gradskog sivila i sablazni velikog Niša. Tu je on, o svom trošku, vanredno dovršio osnovnu i srednju saobraćajnu školu i ubrzo i posao našao u elektronskoj industriji.
Na poslu su ga svi cijenili zbog njegove marljivosti, odgovornosti, vrijednoće koje je on još kao dijete stekao. Svima je pružao potrebnu pomoć čak i na svoju štetu. Svoja dobra djela je on brzo zaboravljao a davao je tako da ni njegova ljevica nije znala šta daje desnica (Up. Mt. 6, 3).
No, Gospod ih je dobro pamtio i skladištio tamo gdje ni moljac ni rđa ne kvari, i gdje lopovi ne potkopavaju i ne kradu (Mt. 6, 20), a uzvratio mu je dajući mu u naručje mjeru dobru i nabijenu i stresenu i prepunu (Up. Lk. 6, 38) blagodatnih darova Svojih.
Karakterna svojstva Radoslavova bila su i: neustrašivost, strogost, vatrenost duha, odlučnost. Sve ove osobine je on, po obraćenju i naročito u monaštvu, preobratio u silovita oružja kojim je neustrašivo, strogo prema sebi, vatrenim duhom i odlučno vodio duhovni rat sa duhovima zlobe u podnebesju i za kratko vrijeme se i kao pobjednik javio, kao što će se kasnije vidjeti.
Pri svim svojim dobrim djelima, poštenju, krotosti, marljivosti, pravdoljublju, umjerenosti u svemu, Radoslav ipak u tom periodu života nije živio čistoćom života jednog pravoslavnog hrišćanina. Njegova duša kao da je u svjetskom metežu zaboravila slatki osjećaj prisustva Božijeg koji ga je u djetinjstvu pratio, za slast posta, molitve, riječi Božije, miris tamjana na Liturgiji i Sveto pričešće.
Reklo bi se da je sjeme vjere zasađeno u proljeće njegovog života, proživljavalo zimu neznanja pravila hrišćanskog života, koja je u to vrijeme vladala u srcima mnogih „pravoslavnih“ Srba, naročito onih u gradu, a sve zahvaljujući bezbožnom komunističkom režimu. Našavši se u moru sablazni velikog grada njegovo srce se tu lagano gasilo zbog grijeha i polako zapadalo u tamu bogozaborava. U takvoj tami, žudeći za pravdom i istinom, naišao je na lažnu svjetlost – komunizam.
Ne shvativši u tom trenutku svu lažnost i taštinu komunizma, iskreno je htio da se učlani u komunističku partiju ali se to iz Bogu znanih razloga nije dogodilo.
No, njegova dobra djela, pravdoljublje, vjera koja se nikad nije potpuno ugasila, i životni krst koga je trpeljivo nosio od djetinjstva, uzidoše na spomen pred Bogom, baš kao nekada molitve i milostinje Kornilija kapetana, i izmoliše milost i blagodat u Gospoda te ga Svesilni prizva na put spasenja.
I kao što je Korniliju poslao anđela da ga uputi Petru u Jopu da bi mu pokazao put spasenja, tako je njemu poslato spasonosno iskušenje poslije koga se on svim srcem obratio Gospodu i nadalje mu vatreno služio. Naime, promisao Božiji je ovog vojnika Hristovog doveo do učešća u ratu u Hrvatskoj 1990. godine.
Strahote rata i blizina smrti potpuno su smekšale ionako nevoljama smekšanu zemlju srca njegovog, koje je od tada bilo potpuno spremno da u sebi primi sjeme riječi Božije. Sačuvan tako moćnom mišicom Gospodnjom u vihoru rata, kao nekada Jona u utrobi kita i tri mladića u vavilonskoj peći, Radoslav se vratio domu svome blagodaran Bogu i odlučan da vodi bogougodan život.
Vatra njegove ljubavi prema Gospodu bila je toliko jaka da se mogla uporediti sa revnošću izabranika Božijih koji su imali viđenja Gospoda ili bili uzneseni do trećega neba. Možda je on neko viđenje u smrtnoj opasnosti zaista i imao – Bog zna. No jedno je svima poznato: njegov dalji život bio je ispunjen takvom vatrenom revnošću kao da je svakoga časa pred sobom gledao Gospoda u svoj slavi Svojoj.
Videći takvu ljubav njegovu, Gospod koji želi da se svi spasu i dođu u poznanje istine, ubrzo ovog novog Kornilija uputi „u njegovu Jopu“ – manastir Svetog Jovana Krstitelja nedaleko od Niša, gdje je upoznao svog putovođu spasenja, revnosnog sijača riječi Božije – starog igumana Iliju.
Ovaj neumorni, ljubavlju ispunjen i uvijek vedar služitelj Božijeg oltara, vidjevši njegovo iskreno obraćenje i traženje puta spasenja, s ljubavlju ga primi pod svoje okrilje, radujući se duhom ljepoti duše njegove i ljubavi prema Gospodu. Rasplamenjen božanskom ljubavlju on je sada usrdno radio na polju svoje duše čisteći je od korova strasti i trnja grijehovnih želja.
S ljubavlju je čitao Sveto Pismo i druge božanstvene i dušekorisne knjige, revnovao u pohađanju crkvenih bogosluženja, postu, molitvi i ostalim hrišćanskim vrlinama.
Njegova ljubav i poslušnost prema ocu Iliji, koji mu je bio i otac i majka, bila je velika a njihovi susreti u manastiru Svetog Jovana česti. Znao je Radoslav i duže vrijeme da ostane u manastiru naročito u postovima i pred velike praznike. Tu se on i marljivo trudio na manastirskim poslušanjima.
Videći obilje duhovnih darova u ovom izabraniku Božijem, duhovni otac njegov – otac Ilija se radovao duhom i često ga je, u njegovom odsustvu, hvalio govoreći da još nije sreo takvog čovjeka u svom životu. Zato je on marljivo njegovao dušu njegovu „pripremajući ga za nešto veliko“, kako je sam jednom prilikom izjavio okupljenoj bratiji.
To „nešto veliko“, ispostavilo se kasnije, bilo je monaštvo i to u manastiru Svetoga Save Osvećenog, nedaleko od Jerusalima.
Zalivan tako vodom usrdnog djelanja, vjera njegova je sve više rasla. Kolika je ona u tom trenutku bila govori primjer iscjeljenja koji je sam mučenik kasnije pričao u slavu Božiju. Naime, desilo se jednom da se teško razbolio od neke stomačne bolesti. Bolovi su bili jaki i nepodnošljivi.
Uzdao se u milosrđe Majke Božije, kleknuo je pred ikonu Trojeručice u domu svome i u toploj molitvi zaspao pred ikonom. Kada se probudio bolova nije bilo i osjećao se potpuno zdravim. Iz sveg srca je zablagodario Majci Božijoj, a od tada nikad se u bolesti nije obraćao ljekarima za pomoć, nego se molitvom i postom prepuštao Vraču duša i tijela naših Gospodu Isusu Hristu i Prečistoj Majci Njegovoj.
Prije nego što je sa ostalom bratijom prešao u novootvoreni manastir Svetih Arhangela, jedno vrijeme je proveo u manastiru Svetog Apostola Marka u Korиши kod Prizrena. Njegovo usrdno služenje Bogu i braći nastavilo se i tamo bez ikakvog umanjenja. Pored poslušanja gostoprimca, vozača i nabavljača, on se revnosno trudio i oko obnove manastirskih zdanja.
Posjetioci manastira, i pravoslavni i muslimani, pamtit će njegovo gostoprimstvo i blagost. Njegovo srce je saosjećalo i sa stradanjem svakog čovjeka, pa je pomagao i nejači u ratnim okolnostima, prevozeći ih na sigurnija mjesta. Često je sa suzama slušao o stradanju ljudi, ma koje vjere bili. Uvijek je bio na usluzi i episkopskom dvoru u Prizrenu, a na bogosluženjima je bio prvi i stajao nepomično, pažljivo prateći sve što se čita i poje.
U tom periodu, postrigom od strane duhovnog oca i episkopa, primio je monaški čin i ime Hariton, po Svetom Haritonu Ispovjedniku. Od tada je njegov podvig postao još revnosniji. Želio je da se sakrije od svake ljudske pohvale, ali „grad koji na gori stoji ne može se sakriti“. Njegov život postajao je svjedočanstvo i drugima, i bratija se divila djelima Božijim u njemu.
Njegov unutrašnji život bio je potpuno ukorijenjen u molitvi, poslušanju i smirenju. Trpljenje je nosio bez riječi, a sve teškoće primao kao lijek za dušu. Bio je poznat po tome da nikada nije tražio olakšanje za sebe, niti je pokazivao žaljenje nad sopstvenim stanjem. Njegova kelija i život ostali su jednostavni, a njegovo srce neprivrženo svijetu.
U teškim danima pred ratna stradanja na Kosovu i Metohiji, pokazivao je izuzetnu smirenost i odlučnost da ostane sa svojim narodom i manastirom. Govorio je da ne želi da ide nikuda, bez obzira na opasnost, smatrajući da je to njegovo mjesto i njegova zemlja.
U vrijeme najvećih opasnosti, služio je drugima do kraja, izvodeći ljude iz ugroženih sela i pomažući gdje god je mogao. U više navrata je bez straha ulazio u zone sukoba da bi spasio ugrožene, ne praveći razliku među ljudima, nego gledajući u svakome čovjeka.
Na kraju, 15. juna 1999. godine, nakon što je primio poslušanje da ode u grad Prizren, zaustavljen je od strane naoružanih lica i odveden u nepoznatom pravcu. Time je započeo njegov posljednji put – put stradanja.
Nakon toga, po svjedočenjima i kasnijem pronalasku, postradao je mučeničkom smrću, od strane zločinaca koji su mu nanijeli teške rane i ubili ga. Njegovo tijelo je tajno zakopano, a mjesto stradanja dugo je bilo nepoznato.
Kasnije, po pronalasku njegovih posmrtnih ostataka, utvrđeno je da je pretrpio teška nasilja i mučenja. Njegove mošti su prenesene u manastir Gračanicu, a potom u manastir Crnu Reku, gdje je i ranije započeo svoj monaški put.
Tamo, u tišini crnorečke pustinje, primljen je kao iskušenik, a sada kao mučenik. Njegove svete mošti postale su izvor utjehe i molitvenog sjećanja, a njegov grob mjesto gdje se vjernici obraćaju za pomoć u nevoljama, sa vjerom da on pred Gospodom moli za sve koji mu pristupaju sa ljubavlju.
(Svetigora)
