Ćerka ubijenog logoraša iz Lore, Aleksandra Simović Gardašević u SLOBODNOJ ZONI: Bol i bijes odavno ne razdvajam, bol što sam ostala bez oca a bijes jer država ćuti!

Aleksandra Simović Gardašević, ćerka Ratka Simovića koji je nastradao u Lori, gošća je večerašnje Slobodne zone sa Draženom Živkovićem.

„Moj otac je stradao tri mjeseca prije nego što sam se ja rodila. On je na poziv svoje države otišao u Mostar. To se dogodilo prije mog rođenja a ja dugo godina nisam znala ništa o svom ocu na pravi način. Tek kasnije dolaze ta saznanja. Prvi put kada sam saznala šta se desilo sa mojim ocem, bilo je relativno kasno. Imala sam 10-11 godina kada su posmrtni ostaci rezervista nikšićko šavničke grupe dopremljeni u Nikšić. Ja sam znala da nemam tatu i da moja porodica nije kao druge porodice. Ali majka i naša porodica su nas čuvali od prave istine i nisu rekli šta se zaista desilo“, kazala je ona.

Dodala je da su se oni kao djeca nadali da to nije istina i da to nije bio takav ishod.

„Ja sa velikim ponosom kažem da sam ćerka Ratka Simovića. Bio je dostojanstven čovjek. Hrabar. Naravno da prazninu od prvog dana od kad sam svjesna sebe osjećam. Osjećam njegov nedostatak a mislim da svako dijete treba da ima oca i majku. Što se bola i bijesa tiče, to ne razdvajam. Bol imam zato što nemam oca. Ali u isto vrijeme sam bijesna zbog načina na koji sam ostala bez svog oca i što država 33 godine ćuti kako su oni ostali bez svojih života“, kazala je Simović Gardašević.

Ona navodi da je imala jedno lijepo djetinjstvo, ako se to može tako zvati.

„Osjećala sam se lijepo jer se moja porodica, prvenstveno majka, potrudila da odrastemo bezbrižno. Kako vrijeme odmiče ipak dobijam svijest. Shvatam da to što se desilo sa mojim ocem ostavlja mnogo dublju ranu nego što bi ona bila da je on stradao na drugačiji način. Koliko imate porodica da nemaju roditelja – ali na ovaj način, a da država ćuti… ćutanje je saučesništvo“, kazala je ona.

Dodala je da je bolan način na koji se država odnosi prema tim žrtvama, te da ne znaju svi ljudi o tome, ali da zna ta porodica.

„Meni su voo sve drugi ljudi pričali. To što država ćuti sve ove godine to je ispod svake časti. Država ćuti a toliko ljudi govori o tome, priča o tome. Čak i iz Hrvatske i Crne Gore, narod priča a država ćuti. Koliko god neko upire i želi da se o ovome govori, država i dalje ćuti. Zato je to teško za porodice“, kazala je ona.

Simović Gardašević navodi da je zločin sam za sebe što ih je država poslala u rat. A na pitanje kakvu reakciju riječ Lora izaziva kada čuje na televiziji, ona je rekla da je to toliko teška rije za nju.

„Toliko nemira, tuge, bijesa… Ja sam taj bol naslijedila. Moj otac je tamo patio, on je tamo mučen, svirepo. Zvjerski. Kako ni jedan normalni ljudski um ne može da zamisli. Postoje razni svjedoci o tom zločinu. Imala sam priliku da gledam film Zlo proljeće 1992. i vjerujte, teško sam to podnijela. A to je film. Upravo iz tog razloga, taj čovjek je dio mene i ja sam dio njega. Sama pomisao kroz šta je moj otac prolazio izaziva haos u meni“, kazala je ona.

Dodala je da su oni bili kolateralna šteta sistema i svega što se dešavalo.

„Porodice su između sebe bili jedni drugima podrška. Moram pomenuti porodicu Zirojević i Barović jer je i moj otac ubijen zajedno sa njima. Barović nije imao djecu, a Zirojević jeste. Njegove ćerke… Kad se pogledamo, znamo kako se osjećamo. Sve ostale žene, nevažno jesu li supruge stradalih, bili smo nekako podrška jedni drugima. Ne mogu da opišem i poštovanje koje imam prema Radanu Nikoliću, predsjedniku Udruženja boraca. On je bez podrške institucija sve vrijeme tražio pravdu i cijeli život posvetio tome. U ime svih porodica, i u moje lično ime želim da mu se zahvalim iz srca“, kazala je Simović Gardašević.7

Navela je da želi da razgraniči par stvari – njen otac je bio u bloku C logora Lora, a da je to bio najozloglašeniji sektor.

„Od strane Hrvata je prijećeno drugim zatvorenicima da će biti u bloku C i da će proći kao Crnogorci. Kome je stalo do toga da vidi kako su prošli, može lako da se informiše, ne bih o tome pričala. U svemu tome ipak postoji jedan Hrvat, Tonči Marić koji je prvi progovorio o tome, koji je dao glas razuma tim žrtvama i svim tim mladim crnogorskim sinovima koji su na takav način izgubili život. On je u svojoj državi omalovažavan, gotovo protjeran, ali nije odustao. I zaista, to je prava poruka koja treba da se širi, da ima svuda dobrih ljudi, da bez obzira šta se desilo, među nama su. Pitanje je samo da li mi to prepoznajemo“, kazala je ona.

Pomenula je i Marija Barašića, koji je bio pukovnik i ušao u Loru.

„On je mogao da bude nagrađen, ali je odlučio da bude čovjek i da svoj glas za pravdu. Kako je on prošao u svojoj državi mogu zamisliti ali mnogo mu hvala. Takođe i jednom od hrvatskih vojnika koji su takođe progovorili, koji nisu ćutali i rekli gdje su grobnice, odnosno ostaci“, kazala je ona.

Sraman sporazum Vesne Medenice; Ćerka stradalog je upitala – zbog čega ste to potpisali? Gdje je dostojanstvo? Čiji su to lični interesi bitniji?

A govoreći o poređenju sa „logorom“ Morinj gdje su uhapšene paravojne jedinice Hrvata, a gdje niko nije stradao i komentarišući činjenicu da su se svi vratili kući iz Morinja, a da su oni zbog Lore dobili tišinu čak i da govore da Lora nije postojala, Simović Gardašević navodi da dokazi postoje da je u Lori poginulo više od 70 ljudi a samo 14 nikšićana i šavničana a što je za jednu Crnu Goru ogroman broj.

„Logor Lora i Morinj apsolutno nisu za poređenje. Taj koji to radi treba da se preispita. To ne znači da ja ne smatram da Crna Gora kao država ne treba da stane iza svojih djela, kakva god ona bila. Ali, za Loru 3, sektor C, tu sudski epilog nikad nije došao. Nikad Crna Gora nije došla do suda, nije ni progovorila. Mi moramo potražiti krivce. Ali jedan od ključnih problema svega toga jeste sramni sporazum koji je 2006. godine potpisan između Vesne Medenice koja je u tom momentu bila državni tužilac i njen pandan u Hrvatskoj. Taj sporazum je potpisan u Budvi 2006. godine u junu“, kazala je Simović Gardašević.

Dodala je da je sporazum bruka i sramota za državu jer je ta žena koja je trebala da bude oličenje pravde, dostojanstva, svega onoga što treba da bude državni tužilac, Medenica je sve stradale stavila potpuno ispod svih Hrvata.

„A kako? Tako što je dozvolila i potpisala da će Crna Gora odgovarati za sve što je uradila Hrvatskoj. Da će Hrvatska imati pravo da tuži nas, a da mi nećemo imati pravo da to uradimo njima. Da nećemo imati pravo na istinu. Mislim da je to ogroman zločin, a nije sigurno mogla to da uradi sama. Možda konačno treba da kaže zbog čega je to uradila. Pitam je – zbog čega? Čiji su to lični interesi bitniji? Gdje je dostojanstvo ove države i svih crnogorskih sinova koji su tamo stradali“, kazala je ona.

Dodaje da se ne može ići naprijed ako se ne raskrsti sa prošlošću.

„To stvara podjele u ovom društvu. Ako se nešto ne procesuira na pravi način, tada neće biti pomirenja. A ako se nešto gura pod tepih, to samo stvara podjele“, kazala je ona.

Navela je da nikada neće odustati od borbe za istinu, i ona ne radi ovo jer voli – ali glas mora da se čuje sa svih strana.

„Smatram da je istina jača od svega i da će kad tad izaći na vidjelo. Što se jače potiskuje, smatram da će njen prasak biti veći. Hajde konačno da se nešto desi po ovom pitanju“, kazala je ona.

Simović Gardašević govori da su makar mediji slobodniji i da se može o ovome pročitati, ali da se sada država oslobodila nekih stega.

„Nisu riješili ovaj slučaj jer bi se vjerovatno srušio čitav ledeni brijeg“

„Mene ni ne čudi zašto je sve tako bilo. Zašto se ćutalo. To su lični interesi i niko ne može da me ubijedi u suprotno. Nisu smjeli da riješe ovaj slučaj jer bi to možda urušilo nešto i gdje bi se srušio čitav ledeni brijeg. Ovi ljudi iz nekog razloga ne žele da se o ovome priča javno. A što se više priča, ljudi se sve više bude. Žele da kažu šta se desilo, zašto se desilo. Ljudi u Crnoj Gori ne razmišljaju baš široko. Takvi smo, takvo nam je društvo, mi se ne edukujemo i ne čitamo, ne interesuje nas šta se drugom desilo, slijedimo vođe, imamo idole… Moramo biti svjesni da se ovo moglo desiti svakome. Bilo čiji otac je mogao biti uz mog oca. Isto bi se dogodilo, država bi ga na isti način odbacila. Ta porodica – kako bi ona reagovala? Kako bi se oni ponašali? Da li bi koračali dostojanstveno ili bi bili građani drugog reda, kao što se ja nekada osjećam“, kazala je ona.

Navela je da istoriju pišu ljudi koji su plaćeni.

„Ja se nadam da će istorija jednog dana biti ispisana pravdom i pravom istinom i da će sve te mlade generacije vidjeti šta ne treba da rade. Da je u životu pored porodice mir najvažniji“, kazala je ona.

Dodala je da konkretno ne postoji spomenik žrtvama Lore, ali da postoji spomenik svim palim borcima.

„Moj otac je otišao pod parolom – otadžbina te zove. Poniženje je bilo odbiti taj poziv. Ne ulazim u to je li bilo ispravno ili nije, ali to je tada tako izgledalo. To je nešto što ostavlja trag na potomke“, kazala je ona.

A na pitanje da li je država pomagala porodice ljudi stradalih u Lori, Simović Gardašević navodi da je 2000. godine postojalo materijalno obezbjeđenje koje su primale novac.

„To traje dan danas. Sad su sva djeca preko 27 godina. Ali moram naglasiti da je to preuzeto iz države Srbije i Crne Gore. Kada je bio referendum, željeli su to da ukinu, ali se Radan Nikolić izborio da se to ne dogodi“, kazala je ona.

Navodi da njena majka čuva sve članke koje su vezane za Loru i da je bilo potrebno istraživati, pitati…

„Obzirom da nas je ona podizala vrlo časno i dostojanstveno, dosta tih stvari smo od nje i naučili“, kazala je ona.

Nada se da će država konačno da se okrene ka palim borcima, a da Nikšićani imaju veliko poštovanje prema njima.

„Kada su 5. marta doveženi posmrtni ostaci logoraša, tada je bio Dan žalosti. Svi iz državnih preduzeća i sa svih poslova su mogli da prisustvuju na Trgu Šaka Petrovića toj sahrani. Takođe, naglasiću, toga dana se niko od državnog vrha nije pojavio. Apsolutno niko. Ni predsjednik ni premijer ni njihovi savjetnici“, kazala je ona.

Sve kreće od priznanja i istine, a da bi tada tek sve lakše teklo, barem moralno.

„Moja majka je heroj mojoj sestri i meni“

„Ne znam da li ikada možemo očekivati potpunu pravdu za ovo, ali potpuna istina je tu. Cijela Crna Gora zna šta se tu desilo. Na kraju krajeva, zna i cijela Hrvatska. Pitanje je da li neko želi da radi svoj posao. Da li će ova priča dobiti svoj epilog i da kažemo da je pravda zadovoljena, barem jednim malim dijelom“, kazala je ona.

Navela je da je pitanje koliko je čovjek spreman da poštuje, a da se izgubio osjećaj za empatiju i stid.

„Kako gledam na te ljude… Kako oni gledaju i na sebe. Oni su u stanju da vrijeđaju one koji ne misle kao oni. Najviše me to buni“, kazala je ona.

A na pitanje šta bi rekla ljudima koji govore da se ne osvrćemo na prošlost i da idemo dalje – kako da idemo dalje bez istine i pravde?

„To mi zaista nije jasno. Kako dalje bez istine? Nikako. Konstantno se vraćamo. Možete da odete korak dva, ali je prosto nemogući doći do toga“, kazala je ona.

Imala je puno životnih situacija gdje joj je otac nedostajao a bilo je važnih datuma. Ipak, nedostaje joj svakog dana, i uvijek gledaju ka nebu.

„Mi imamo svog anđela čuvara koji brine o nama. Cijela porodica je tu za mene. Toliko su ljubavi, pažnje, i svega davali nama kao djeci. Imali smo tako bezbrižno djetinjstvo, a sada kada pogledam sve, dali su nam mogućnost da odrastemo kao djeca. Majka je toliko dostojanstveno i hrabro koračala. Majka je toliko imala slomove, ali nikada nije dozvolila da mi to vidimo. Sve je to držala za sebe. Nas je pustila da budemo bezbrižne dok god smo djeca jer je znala šta se desiti kada odrastemo. Hvala joj na tome. Ona je heroj mojoj sestri i meni“, kazala je ona.

Ona se nada da njena djeca osjete šta znači pravda.

„Nažalost, ne bi me ništa iznenadilo. I da njih ugostite u studiju, borili bi se za svoje pretke“, kazala je ona.

A na pitanje je li ijedan ministar, predsjednik, premijer, ikada posjetio njihovu kuću, ona navodi – ne.

„Nikada“, kazala je ona.

Tonči Majić iz Hrvatske je dolazio u Crnu Goru, navela je Simović Gardašević, a ona navodi da je tada bila mala.

„Pamtim da je majka išla, da je jedva čekala momente da neko nešto kaže, da kada dođe Hrvat u Crnu Goru da će naša strana nešto pokušati. Ni dobri ljudi iz Hrvatske nisu pogurali ovu državu da uradi išta povodom mučenika“, kazala je ona.

A govoreći o sporazumu Vesne Medenice, ne zna kako je došlo do toga, ali zna da je ona bila ta koja je to potpisala.

„Mislim da moramo ovo otkriti i pokazati da smo država koja zaslužuje da uđe u EU. Ako mi ne branimo nešto što je naše, kako ćemo mi odgovarati tom društvu? Moram i da naglasim da je 11. novembra, pomenuti sporazum revidiran, prije malo više od mjesec dana. Da je dodat dio gdje Crna Gora nema pravo da traži od Hrvatske da procesuira sve one koji su „pravili probleme“. Izbrisan je taj dio. Vjerujem da Crna Gora već ulaže napore da se sve riješi. I Hrvatska, koliko sam u toku, je revidirala sporazum. Ovo su informacije koje mi kao porodica imamo. Imam pravo da se nadam, cijelog života se nadam“, kazala je Simović Gardašević.

Navela je da je gubitak oca naučio da svuda postoje i dobri i loši ljudi a da to uvijek iznenadi.

„Da nažalost, moj život je bio takav da sam nekako uvijek bila sama. Tako sam završavala škole, trenirala, bilo je tu raznoraznih situacija u kojoj nam je muška figura falila. Sad kad imam djecu, srećna sam što svoju djecu podižem sa suprugom, što moja djeca imaju oca. Smatram da je to najveća radost za jednu djecu. Da imaju srećno djetinjstvo. Uvijek je ipak kod mene falila jedna mala kockica a ja sam srećna što njima to ne fali. Mene je život bez oca naučio šta je važno“, kazala je ona.

Navodi da su neopisivo ponosne na svoju majku, a da je i ona ponosna na njih dvije ćerke.

„Vaspitane smo i normalne dvije djevojke. Ne znam kako razgovaram, ali bez obzira na to, čim sam istupila, osjećam se hrabro“, kazala je ona.

A na pitanje šta je njena poruka državi Crnoj Gori u ovom momentu, Simović Gardašević navodi:

„Ne podgrijavajte podjele. Što se više podgrijavaju, i što se više priča o podjelama i što se više dijelimo na ove i one, to je za ovo društvo stvarno najveći problem. Mislim da možemo da se izdignemo iznad svega toga. Da ljude ne gledamo po nacionalnosti, vjeroispovjesti, boji zastave, već na ljude i neljude“, kazala je ona dodajući da je mir najvažniji segment našeg života a ako nemamo mir u sebi, nemamo ga nigdje.

„A do mira dolazimo samo pronalaskom istine. Ćutanje, donosi loše“, kazala je ona.

Vjeruje da će istina izaći na vidjelo.

„Sve ovo što se dešava 33 godine do sad ih skrnavi. I preživjelim logorašima. Imamo jednog koji javno o tome priča. Koji zna sve šta se desilo. Toliko je puta izazio pred kamere i ništa. Zamislite kako je tek njemu. On proživljava sve isto. On preživljava i ništa se ne dešava. Ratni zločini ne zastarijevaju ali ljudski život ne traje vječno. Istina traje vječno a pitanje je ko će koliko da se bori za istinu. Pravo je vrijeme da se stane na kraj ovoj priči. Da se više završi“, kazala je ona.