Ko smeta Milatoviću? Restoran u njegovoj zgradi – da. Građani u šatorima u Botunu – ne!

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović posljednjih dana vidno je angažovan u pokušaju da spriječi otvaranje restorana brze hrane u zgradi na Bulevaru revolucije 52, gdje sa porodicom živi.
Njegovo pravo da se pobuni potpuno je legitimno. Svaki građanin ima pravo da štiti kvalitet života u sopstvenom stambenom prostoru, pa tako i predsjednik.

Međutim, ono što izaziva reakcije javnosti nisu njegovi prigovori – već izbor tema oko kojih predsjednik odlučuje da digne glas, i onih o kojima uporno ćuti.

Milatović se glasno buni protiv restorana ispod sopstvenog prozora, ali se nije pobunio zbog kolektora u Botunu, projekta koji već mjesecima izaziva proteste građana, ozbiljne zdravstvene bojazni i tenzije širom Podgorice.

Još problematičnije, predsjednik nije našao za shodno ni da podrži ljude koji spavaju u šatorima, građane koji su ga na izborima podržali i omogućili mu ulazak u kabinet predsjednika države.
Dok oni na otvorenom protestuju protiv rješenja koja ugrožavaju životnu sredinu, komunalni poredak i zdravlje — predsjednik bira da ne bude ni viđen ni čut.

Ovaj kontrast postavlja logično pitanje:
Zašto je restoran u njegovoj zgradi problem, a Botun – nije?
Zašto je buka i miris iz prizemlja njegovog ulaza neprihvatljiv, a potencijalna ekološka katastrofa za hiljade drugih porodica – „tuđa briga“?

Ako predsednik ima pravo da štiti svoj komšiluk, onda bi – po istoj toj logici – morao makar da se oglasi i kada su u pitanju komšiluci svih ostalih građana koji su mu dali mandat.

Ćutanje o Botunu, dok se vodi privatna bitka protiv restorana brze hrane, sve više izgleda kao dvostruki aršini, a ne kao državničko ponašanje.