Legendarni srpski glumac Nebojša Glogovac preminuo je 2018. godine nakon teške borbe sa opakom bolešću, ostavivši za sobom neizbrisiv trag u domaćoj kinematografiji. Njegov odlazak potresao je javnost, kolege i sve koji su ga poštovali i voljeli.
Njegov otac, prota Milovan Glogovac, nakon sinovljeve smrti iskreno je govorio o bolu koji nosi i o tome koliko mu je teško da se pomiri s gubitkom.
„Jeste muka. Jeste žalost. Jeste bol, neprebol… Ali, kad i danas stižu riječi odasvud: Nebojša se nikad i nigdje nije obrukao, to vam daje snagu da u molitvi i vjeri koju je i on živio, nadvisite ličnu patnju. Molitva je najbolji lijek, utjeha i nada. Prije svega vjera da je on sad sa Bogom živim, istinitim. Da je u boljem svijetu od onog koji je ostavio. Utjeha je i u tome što se on ostvario u ovozemaljskom životu“, rekao je on tada za domaće medije.
„Voleo sam njegove uloge, pratio sam ga, osluškivao pažljivo šta o njemu govore kolege, stručnjaci. I niko nije imao ružnu riječ da kaže. Blagonaklonost i raspoloženje prema njegovoj dobroti, ako mogu tako da kažem, traju i danas, godinu i više od njegovog upokojenja. Vidim to i osjećam, jer nema dana da neko na njegovom grobu, i prije nego što ja tamo stignem da upalim svijeću, ne upali kandilo, ne ostavi cvijet. To nije trenutak. To traje i to je odnos prema njemu i njegovom ovozemaljskom životu“, nastavio je prota 2019. godine.
„Oblikovala ga je vjera“
„Odrastao je u crkvi. U oltaru su njegovi prvi koraci. I sad se u crkvenom pjevačkom društvu sjećaju kovrdžavog dječaka koji je horu donosio naforu, na galeriji. Njega je oblikovala naša vjera. I on je o tome nemalo puta govorio. Mislim da se sve vrijednosti, sve vrline, kao i mane, iz kuće ponesu. Porodica je temelj. Sve što je kasnije nadogradio, Nebojša je na tom temelju podizao. Ugradio je u svoje sinove sve istinske vrijednosti“, istakao je Milovan Glogovac.
„Najprije, da nije vrijednost samo ono što je materijalno i opipljivo, već ono što u sebi nosiš. Ljubav prema drugima, nesebičnost i plemenitost kao darove. A darovi se umnožavaju što ih više dijeliš. Nebojša ih je umnožavao, a vraćaju mu se i sada, danas, u sjećanjima koja stižu na njegovu ovozemaljsku adresu.
Ne samo iz Srbije i ne samo od Srba, već i od pripadnika drugih naroda iz čitavog svijeta. To je dokaz njegove širine i poštovanja čovjeka u pravom smislu te riječi. Dokaz da njegova vjera u dobrotu nije bila uzaludna. Da mu život nije bio uzaludan. A zašto je tako kratko trajao, to samo Bog zna“, nastavio je glumčev otac ispovijest.
Prisjetio se i kako je sa sedmogodišnjim Nebojšom iz muke krenuo iz rodne Hercegovine i došli su najprije u Opovo, a potom i u Pančevo, a veze s tradicijom čuvali su tokom cijelog odrastanja našeg glumca, dok su pouke „ne odaj se u najvećoj žalosti, kao ni u najvećoj radosti“ i „u dobru se ne uznesi, u zlu se ne ponizi“ bile dio njegovog vaspitanja.
„To je sve tačno, ja ipak mislim da je Nebojšu više oblikovala vjera od ljutog kamena. Vjera koju smo otuda donijeli u grumenu zavičajne zemlje. Bila su to teška vremena za crkvu. Vrijeme u nevrijeme. U našoj kući, u Pančevu, okupljali su se umni ljudi koji su životom svjedočili težinu postojanosti u vjeri. Bile su to tribine, oslobađanje straha i očuvanja svijesti. Nebojša je upamtio policijske straže na ćoškovima naše kuće.
Popisivanja ljudi koji su dolazili u crkvu. Prekršajne prijave protiv mene i kažnjavanja, jer sam okupljao vjernike. Crkva je tada imala slobodu, ali samo u oltaru. Crkva, bez vjernika. To je Nebojšu učinilo borcem. Strpljivo je stasavao u borca. Cijelog svog života on je to nosio u sebi i ponio u svoju kuću. Svoje sinove, Gavrila i Miloša, podigao je na istinskim vrijednostima. Dao im odgovore šta je moral, zakon, vjera, kako se postaviti u društvenom životu, a ne izgubiti sebe“, priča on dalje.
„Bolest ga uzela za mjesec dana“
„Kojoj slici, kojem razgovoru, čemu se sve ne vraćam? Svaka slika je tu. Živa. Ne znate šta čovjek od toga može da izdvoji. Sve je vrijedno. Sve je dio života. Sve je veza… Vi pitate: u kakav čvor je moguće stegnuti srce da sinu, bez jauka, držite opijelo? Moj jedini odgovor je – molitva. Ona je najbolji lijek. Najbolja terapija. Ako je nema, onda je jauk. Onda je beznađe. Očajanje. A, jesmo li isti ljudi poslije nesreće?
Kad se poremeti red, onaj koji je ustaljen, da sahranjujemo, što kažu ljudi, po redu, pa se suočimo sa sudbinom da sahranjujemo djecu… To jeste muka, to jeste tuga… Nema veće nesreće… Ali, molitva pomaže čovjeku da na pravi način podnese susret s takvom nesrećom i sa smrću“, ističe prota Milovan.
„To je bilo nekoliko sati pred Nebojšinu smrt. Tog popodneva, tog četvrtka, on je bio podosta u lošem stanju. Trebalo je da primi i drugu hemioterapiju. Uz njega je bila njegova supruga Milica. Ona je stalno bila sa njim. Sve vrijeme. I ja sam bio s njima. Smjestili smo ga u krevet i nismo tada mnogo pričali. Sestre su mu priključile terapiju i ja sam otišao. Oko osam uveče, Milica nam se javila. Kaže nam: ‘Dobro je podnio terapiju, čak se i šalio sa mnom… U petak, oko dva po ponoći…’. Bolest je bila jača. Nagla. Za mjesec dana ga nam je uzela“, dodao je on sa knedlom u grlu.
Ono što ga je posebno začudilo jeste kada je čuo da na grob njegovog sina nije moguće postaviti onakav krst kakav se postavlja po pravoslavnim običajima. Naime, ovi običaji se ne poštuju u Aleji zaslužnih građana.
„Nebojša je u svakoj mojoj molitvi, ali i u molitvi bratstva manastira Ostrog, Dečani i svuda gdje su ga voljeli i poštovali. U molitvi se kaže: Primite ga u svjetlost lica Božijega. I on je tamo, u toj svjetlosti“, zaključio je otac Nebojše Glogovca za „Večernje novosti“.
Otac našeg proslavljenog glumca Nebojše Glogovca bio je sveštenik u penziji, a o svom sinu uvijek je govorio s puno ljubavi. Stavrofor Milovan preminuo je šest godina nakon smrti sina, 2024. godine.
(ESPRESO.RS)
