Kako naučnici saznaju sve više, oni otkrivaju da hormoni takođe mogu da nam pobrkaju stvari u glavi na neočekivane načine.
Svi mi volimo da mislimo da su naša osjećanja i emocije pod našom kontrolom, ali jesu li zaista?
Naučnici odavno znaju da hemijski glasnici zvani neurotransmiteri imaju ogroman uticaj na naš mozak.
Kako naučnici saznaju sve više, oni otkrivaju da hormoni takođe mogu da nam pobrkaju stvari u glavi na neočekivane načine.
Sada neki ljudi pokušavaju da iskoriste to znanje kako bi pronašli nove načine za liječenje stanja kao što su depresija i anksioznost.
Hormoni su hemijski glasnici koje ispuštaju određene žlijezde, organi i tkiva.
Oni ulaze u krvotok i putuju po tijelu, nakon čega se vezuju za receptore na nekom konkretnom mjestu.
Ovo vezivanje služi kao neka vrsta biološkog „rukovanja“, koje tijelu govori da nešto uradi.
Na primjer, hormon insulin govori jetri i ćelijama mišića da usisaju višak glukoze iz krvi i pohrane ga kao glikogen.
Nevidljiva kontrola hormona
Naučnici su do sada identifikovali više od 50 hormona u ljudskom tijelu.
Oni zajedno uspijevaju da sprovedu stotine tjelesnih procesa, među njima rast i razvoj, seksualnu funkciju, reprodukciju, ciklus san–budnost i – vrlo važno – održavaju mentalno zdravlje ljudi.
„Hormoni istinski utiču na naše raspoloženje i naše emocije“, kaže Nafisa Ismail, profesorka psihologije na Univerzitetu u Otavi, u Kanadi.
„Oni to rade tako što imaju interakcije s neurotransmiterima, koji se proizvode i luče u određenim regijama mozga, ali i tako što utiču na smrt ćelija i neurogenezu – kada nastaju ili umiru novi neuroni.“
Učestalost poremećaja mentalnog zdravlja, kao što su depresija, anksioznost i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), veća je tokom krupnih hormonalnih tranzicija.
Ovo posebno važi za žene.
Stopa depresije suštinski je ista između dječaka i djevojčica tokom djetinjstva, ali u vrijeme adolescencije djevojčice su dvaput sklonije od dječaka da budu depresivne – razlika koja ostaje tokom čitavog života.
Mogu li, dakle, hormoni biti krivi za to?
Možda vas neće iznenaditi da, ako ste žena, polni hormoni značajno utiču na vaše raspoloženje.
U danima i nedjeljama pred menstruaciju, nivoi estrogena i progesterona opadaju, poklapajući se s osjećajem razdražljivosti, iscrpljenosti, tuge i anksioznosti kod nekih žena, ali ne i kod svih.
Neke žene čak mogu da iskuse premenstrualni disforični poremećaj (PMDD), teži poremećaj raspoloženja povezan s hormonima, koji karakterišu promjene raspoloženja, anksioznost, depresija i ponekad suicidalne misli tokom dvije nedjelje pred menstruaciju.
„Za mnoge žene sa PMDD-om to je veoma hroničan problem s kojim se nose svakog mjeseca i može da ima zaista snažan uticaj na živote ljudi“, kaže Lisa Hantso, docentkinja psihijatrije i bihejvioralnih nauka u Školi medicine na Univerzitetu Džons Hopkins, u SAD.
S druge strane, visoki nivoi estrogena neposredno pred ovulaciju povezani su s osjećajem blagostanja i sreće.
U međuvremenu, alopregnanolon, proizvod razlaganja progesterona, poznat je po umirujućim efektima.
„Ako date nekom injekciju alopregnanolona, to će ga opustiti“, kaže Hantso.
I ne moraju žene da se nose samo s onim „periodom u mjesecu“.
Hormonalne fluktuacije u trudnoći, perimenopauzi i menopauzi takođe mogu da unesu haos u mentalno zdravlje.
I do 13 odsto žena koje su se upravo porodile dožive depresiju.
Ali zašto je to tako?
U perimenopauzi, žene takođe mogu doživjeti dramatične fluktuacije u hormonima jajnika.
„Vjerovatno se ne radi o tačnoj količini hormona koju neka osoba ima, već o tranziciji kada osoba prelazi s niskih na visoke nivoe, ili s visokih na niske“, kaže Lisa Galea, profesorka psihijatrije na Univerzitetu u Torontu, u Kanadi.
„Neki ljudi su osjetljiviji na ovu vrstu fluktuacija. Dok drugi samo protrče kroz menopauzu i nemaju nikakve simptome.“
Nisu to samo žene.
Muškarci takođe doživljavaju pad nivoa testosterona kako stare, mada je ta promjena postepena i nije toliko naglašena kao kod žena.
Međutim, postoje neki dokazi koji ukazuju na to da je čak i ova mala promjena dovoljna da pokrene promjene raspoloženja kod nekih, ali ne i svih muškaraca.
„Primjećujemo promjene raspoloženja kod nekih muškaraca dok im se mijenja nivo testosterona tokom životnog ciklusa, a to je definitivno tema koja ne dobija dovoljno pažnje“, kaže Ismail.
Jedan način na koji bi polni hormoni mogli da utiču na raspoloženje jeste preko povećanja nivoa neurotransmitera serotonina i dopamina u mozgu.
Nizak nivo serotonina oduvijek se smatrao uzrokom depresije, a najsavremeniji antidepresivi pojačavaju nivoe ove hemikalije u mozgu.
Postoje dokazi da određeni estrogeni mogu da učine receptore serotonina osjetljivijim i da povećaju broj receptora dopamina u mozgu.
Druga teorija je da estrogen štiti neurone od oštećenja i čak može da stimuliše rast novih neurona u moždanoj regiji poznatoj kao hipokampus – za koju se zna da igra ulogu u pamćenju i emocijama.
Zna se da ljudi s depresijom i Alchajmerovom bolešću pate od gubitka neurona u hipokampusu.
U međuvremenu, antidepresivi i psihodelične droge koje popravljaju raspoloženje, kao što je psilocibin – koji može da se nađe u „magičnim pečurkama“ – dovode do toga da u ovoj regiji izrastu novi neuroni.
„Estrogen štiti neurone, tako da on pospješuje neurogenezu“, kaže Ismail.
„Zbog toga, kada žene uđu u menopauzu, viđamo ovu vrstu povlačenja dendrita [grane koje niču iz nervnih ćelija], što su dendritske projekcije koje smo imali ranije u životu.“
Zato žene koje prolaze kroz menopauzu često moraju da se bore s moždanom maglom i problemima s pamćenjem.
Gubitak neurona u hipokampusu može da ima domino efekat na druge hormonalne sisteme, poznate kao hipotalamusno-hipofizna (HPA) osovina, koja reguliše reakciju tijela na stres.
Kada smo nervozni, hipotalamus – regija mozga koja najviše kontroliše lučenje većine hormona u tijelu – šalje signal hipofizi da počne da luči hormon zvani adrenokortikotropni hormon (ACTH).
ACTH potom stimuliše nadbubrežne žlijezde da luče kortizol, hormon stresa.
Kortizol govori tijelu da ispusti šećer u krvotok, dajući mozgu i tijelu energiju koja mu je potrebna da djeluje u vanrednim situacijama.
„Osovina HPA se aktivira kada je neko pod stresom i, na kratke staze, to je adaptivno, zato što pomaže vašem tijelu da se izbori sa stresom“, kaže Hantso.
„Ali na duže staze, može da bude štetno.“
Kortizol koji preplavi vaše tijelo obično treba da aktivira petlju negativne povratne reakcije, kada hipokampus govori hipotalamusu da prestane da komunicira s hipofizom, okončavši reakciju na stres.
Međutim, ako osoba doživljava hronični stres – kao kod zastrašivanja, zlostavljanja ili nasilja – to se ne desi i mozak bude preplavljen kortizolom.
To je loše, zato što vremenom kortizol pojačava inflamaciju mozga, ubijajući neurone u hipokampusu i sprečavajući ga da omogući tu negativnu povratnu reakciju.
Štaviše, kortizol može da uništi neurone i u drugim moždanim regijama, kao što su amigdala i prefrontalni korteks – utičući na memoriju, koncentraciju i raspoloženje.
„Amigdala je naša regija mozga koja nam omogućuje da kontrolišemo vlastite emocije, a gubitak volumena u toj oblasti povezan je s pojačanom emotivnošću, pojačanom razdražljivošću i poteškoćama u kontrolisanju tih negativnih emocija“, kaže Ismail.
„Atrofija u prefrontalnom korteksu vezuje se za poteškoće u koncentraciji i donošenju pravih odluka u pravo vrijeme.
„A atrofija u hipokampusu povezana je s poteškoćama u prisjećanju informacija.“
I dok kortizol može da nas stresira, oksitocin, često poznat kao „hormon ljubavi“, navodno čini upravo suprotno.
On ima reputaciju da dovodi do toplih, veselih osjećanja i ljubaznosti.
Luči se tokom rođenja djeteta, dojenja i orgazma, ali se čini da igra ulogu i u životinjskom i ljudskom povezivanju.
„Oksitocin se vezuje za zbližavanje i osjećanje bezbjednog vezivanja, a to naravno pomaže kod poništavanja efekata stresa“, kaže Ismail.
„Kada se osjećamo bezbjedno i kada osjećamo da imamo podršku oko sebe, to smanjuje nivoe kortizola koji bi mogli da budu povećani usljed stresa.“
Studije su takođe pokazale da udisanje nazalnog spreja oksitocina čini ljude velikodušnijim, predusretljivijim i saosjećajnijim, kao i sklonijim da vjeruju neznancima.
Međutim, nisu svi ubijeđeni u to.
Nije ubjedljivo dokazano da oksitocin može da premosti krvno-moždanu barijeru, na primjer.
Mnogo je prihvaćenija teorija da neravnoteža kod dva ključna hormona koje proizvodi štitna žlijezda – žlijezda u obliku leptira u grlu – može da izazove depresiju i anksioznost.
Ti hormoni su trijodtironin (T3) i tiroksin (T4), a zajedno pomažu regulaciju srčanog ritma i temperature.
Međutim, kada su nivoi previsoki – na primjer, kada neko ima suviše aktivnu štitnu žlijezdu – rezultat može da bude anksioznost.
S druge strane, kada su nivoi preniski, uobičajena je depresija.
Srećom, korigovanje nivoa hormona obično izliječi pacijente od njihovih simptoma.
„Kada pacijenti odu kod ljekara i žale se na promjene raspoloženja, jedna od prvih stvari koje ljekari urade jeste da provjere njihov hormonalni profil, zato što često, kada možemo da korigujemo hormon koji prolazi kroz promjenu, možemo da prilagodimo i raspoloženje“, kaže Ismail.
Još jednom, razlog za uticaj štitne žlijezde na raspoloženje nije poznat, ali jedna teorija kaže da T3 posebno može da pojača nivo serotonina i dopamina u mozgu, ili da pojača osjetljivost receptora na ove neurotransmitere.
Receptori štitne žlijezde takođe su rasprostranjeni u moždanim regijama koje umnogome učestvuju u regulaciji raspoloženja.
Novi metodi liječenja
Nadamo se da će se ova nova saznanja o hormonima i njihovim uticajima na promjenu raspoloženja preliti i na nove metode liječenja.
Postoje znaci da je to već počelo da se dešava, uz lijek zvani breksanolon, koji oponaša hormon alopregnanolon, pokazavši se veoma efikasnim prilikom liječenja postporođajne depresije.
Postoje i neki dokazi da ako imate niže nivoe testosterona, uzimanje suplemenata testosterona zajedno s određenim antidepresivima može da ih učini efikasnijim.
Studije pokazuju da estrogenska terapija, sa terapijom zamjene hormona (HRT), može takođe da pomogne u popravljanju raspoloženja kod nekih, ali ne i svih žena koje prolaze kroz perimenopauzu i menopauzu.
Hormonalna kontracepcija može da učini čuda za neke žene s PMDD-om, ali kod drugih može da pogorša simptome.
To ilustruje kako potragu za novim metodama liječenja ometa činjenica da još ne razumijemo tačno zašto su neki ljudi toliko osjetljivi na hormonalne fluktuacije, dok drugi nisu.
„Mi znamo da hormoni utiču na raspoloženje i mentalno zdravlje, ali moramo da shvatimo kako to oni rade prije nego što možemo da osmislimo prava liječenja“, kaže Ismail.
„Kao što znamo, trenutni antidepresivi koji regulišu nivoe serotonina nisu efikasni u svim slučajevima, a neke studije sugerišu da su manje efikasni posebno kod adolescenata, tako da moramo da saznamo šta je to u vezi s tom starosnom grupom, i mozgom i njegovim razvojem u toj fazi, što ih čini otpornijim na liječenje.“
(Vijesti/BBC)
