Budućnost u kojoj će gradovi biti nenaseljeni djeluje sve realnije – naučnici predviđaju da bi klimatske promjene i prenaseljenost mogli dovesti do toga da čovječanstvo nestane u narednim stoljećima. Stručnjaci objašnjavaju kako bi izgledali gradovi koje bismo ostavili iza sebe, kao i zašto je proučavanje ove teme važno.
Kada je prvi val koronavirusa zahvatio svijet i kada su deseci zemalja uveli karantine, na internetu su se ubrzo pojavile gotovo apokaliptične slike gradova – prazne ulice, trgovi, muzeji i turističke atrakcije. Po šumskim putevima slobodno su šetale srne i losovi, u gradove su se vraćale vjeverice, a u Venecijanskom Velikom kanalu bili su primijećeni i delfini.
Pandemija je prošla, ali prema stručnjacima, realnost u kojoj će gradovi biti nenaseljeni sve nam je bliža, a čak i ako globalno zagrijavanje bude ograničeno na dva do tri stupnja Celzijusa, već do 2100. godine teritoriji oko ekvatora mogu postati nepogodni za život, a gradovi poput Sankt Peterburga, New Yorka i Amsterdama mogli bi biti potopljeni.
Takva sudbina čeka mnoge gradove širom svijeta, ukoliko ne pronađemo način da se suočimo s globalnim katastrofama – ali što se može dogoditi ako probleme ne uspijemo riješiti i gradovi zaista ostanu pusti?
Između jednog sata i 10 dana bez ljudi
Bez ljudi nema goriva, pa bi elektrane širom svijeta prestale s radom (osim obnovljivih izvora koji proizvode oko 17 posto svjetske energije, ali i njih bez redovitog održavanja čeka kvar). Struja bi nestala, a pumpe za vodu u metroima, koje održavaju razinu podzemnih voda, prestale bi raditi, što bi dovelo do poplava tunela. U odsustvu ljudi, podzemne vode mogle bi potopiti sve stanice i izazvati klizišta te urušavanje zgrada.
Nakon nekoliko dana prestali bi raditi i javni satovi, a domaće životinje i ptice, koje bi se oslobodile, postale bi plijen divljim životinjama koje dolaze u grad u potrazi za hranom. Od domaćih ljubimaca preživjeli bi samo najjači i oni obučeni za specifične zadatke, poput policijskih pasa.
Najgore katastrofe tek slijede. Nakon deset dana, nuklearni reaktori bez hlađenja počeli bi se topiti, što bi moglo izazvati posljedice slične Fukušimi ili Černobilu.
Nakon šest mjeseci bez ljudi
Prirodne nepogode bi u ovom razdoblju počele razarati gradove. Požari bi brzo uništavali drvene objekte, a objektima koji ne izgore prijetilo bi truljenje. Bez sustava za odvođenje vode, neki priobalni gradovi poput Rotterdama, Washingtona i Sankt Peterburga počeli bi tonuti. Zgrade bi se postupno ledile bez grijanja, što bi dovelo do izumiranja brojnih kukaca, poput žohara.
Deset godina bez ljudi
Nakon deset godina mahovina bi prekrila prazne ulice, a biljke bi izrastale kroz pukotine u betonu. Korijenje bi postupno oštetilo temelje zgrada, pa bi se mnogi objekti srušili. Staklene i metalne konstrukcije prve bi pokazale znakove raspadanja (staklo koje puca, hrđa na metalu). S druge strane, kamene građevine mogle bi izdržati stoljećima, prije nego što ih vjetrovi ili novi tokovi rijeka sruše. Deset godina nakon nestanka ljudi, metan koji prodire iz potopljenih tunela izbio bi na površinu i ušao u zgrade, što bi dovelo do čestih eksplozija i uništavanja već oštećenih objekata. Brane širom svijeta rušile bi se i dolazilo bi do katastrofalnih poplava.
Između 25 i 30 godina bez ljudi
Velike količine plastike i gume koje se nalaze u oceanima i morima formirale bi ogromne plutajuće deponije, a plastične boce proizvedene oko 1960. godine još uvijek ne bi bile razložene.
Sateliti bi gubili napajanje i polako padali na Zemlju, izazivajući požare i razaranja. Iako bi se emisija ugljikova dioksida zaustavila, globalna temperatura tijekom 40 godina nastavila bi rasti za još jedan stupanj, dok bi se ekosustav postupno počeo obnavljati.
Između 100 i 200 godina
Betonske konstrukcije urušavale bi se pod utjecajem biljaka, hladnoće i vjetra, a neboderi bi polako nestajali iz gradskih pejzaža, uključujući i čuvene spomenike poput Eiffelova tornja i Empire State Buildinga, koji bi se vjerojatno srušili oko 150 godina nakon nestanka ljudi.
Na sjevernoj hemisferi došlo bi do hladnijeg razdoblja, a gradovi bi bili prekriveni slojevima snijega. Životinje bi se vratile u zone oko nekada aktivnih nuklearnih reaktora, a biljke i drveće apsorbirali bi višak ugljikova dioksida iz atmosfere.
Nakon 500 godina
Posljednji komad plastike raspao bi se nakon 500 godina bez ljudi, a biljni pokrov proširio bi se širom planeta, približno na razinu kakva je bila prije 10.000 godina. Posljednji materijali koji se ne bi razložili bili bi radioaktivni otpad, keramika i bronca.
Zašto je ovo važno?
Od početka antropocena, ljudska aktivnost imala je ključan utjecaj na izgled planeta. Istraživanja pokazuju da nije ostalo ekosustava na koji ljudi nisu utjecali, a prirodna evolucija bez ljudskog utjecaja teško se može zamisliti.
U tome se, zapravo, krije ironija ljudskog napretka: vjerujući da je racionalno i “realno” koristiti prirodne resurse do krajnjih granica radi ekonomskog razvoja, čovječanstvo je samo pojačalo rizik od klimatskih katastrofa i postupnog uništavanja vlastitog okoliša, prenosi “RBK Trend”.
Svijet bez ljudi bio bi mjesto koje se polako oporavlja od ljudskog utjecaja, a apokaliptične vizije gradova ukazuju nam da je sprječavanje takvog scenarija moguće i nužno – što prije, to bolje.
(RT BALKAN)
