Treći album crnogorskog rok benda Rudolf sada je i zvanično najavljen! To je za Borbu kazao frontmen ovog benda Bojan Peko Minić.
On je u intervjuu za naš portal poručio da ne bi želio previše da otkriva o trećem albumu ovog kultnog kolašinskog rok benda ali da će biti – svega.
„Jedna od pjesama će, čini mi se, biti nešto što nije slično ičemu drugom što se moglo čuti na našim prostorima dosad, ostale prate one s prva dva albuma. Mislim da sad imamo dovoljno iskustva da snimimo to tačno onako kako želimo da zvuči, ove pjesme su uglavnom muzički i tematski povratak na prvi album, ali sa iskustvom drugog, nadamo se da će to u produkcijskom smislu biti naš najzreliji rad dosad. Ostavićemo to da ljudi sami prosude kad čuju album“, kazao je Minić za Borbu.
Frontmen Rudolfa je podijelio i svoja iskustva sa bendom prethodnih godina i poručio da je suštinski poenta da se dobro zabave i da snime ono što hoće, bez kompromisa i razmišljanja hoće li nešto biti „hit“.
„Uživanje u čitavom tom procesu, naročito kad se završe probe i krene snimanje i predstavljanje tih pjesama, to je druga stvar koja se nije promijenila i neće dok god bend traje. Postoje uvijek momenti kad je naporno ostaviti nešto drugo i doći na probu, odnijeti instrumente i postaviti ih na binu, raditi tonske po suncu, svirati vani na snijegu, natezati se s određenim ljudima oko nekih sasvim prostih stvari u vezi s nastupom, ali sve to prevazilazi ta želja da se i dalje nastavi, a ja to ne mogu objasniti ničim drugim bez ljubavlju prema muzici, stvaranju i druženju unutar benda“, kazao je on za Borbu.
Borba: Rudolf je postao prepoznatljivo ime na crnogorskoj rok sceni. Kako vidiš razvoj benda od prvog albuma do danas – i šta je ono što se nije promijenilo kroz sve te godine?
Ono što se ne mijenja od samog početka je iskrenost s kojom smo ušli u te vode, koliko god to zvučalo kao floskula.
Kad smo snimali prvi album, namjera nam je bila samo da sačuvamo te pjesme koje smo napravili i u kojima uživamo dok ih sviramo, nijesmo maštali o velikim binama, slavi, dopadanju masama i tome slično. Tako je bilo i sa drugim albumom i sada, dok teku pripreme za snimanje trećeg, i dalje je poenta samo da se dobro zabavimo i da snimimo to što hoćemo, bez kompromisa i razmišljanja hoće li nešto biti „hit“ ili se nikome osim nas neće svidjeti. Naravno, u nekim pjesmama i mi već na samom početku prepoznamo potencijal da zažive među ljudima, ali nikad ne planiramo da napravimo pjesmu samo iz tog razloga.
Uživanje u čitavom tom procesu, naročito kad se završe probe i krene snimanje i predstavljanje tih pjesama, to je druga stvar koja se nije promijenila i neće dok god bend traje, jer onog trena kad nam to postane obaveza, napor i nervoza, onda ćemo raspustiti bend. Postoje uvijek momenti kad je naporno ostaviti nešto drugo i doći na probu, odnijeti instrumente i postaviti ih na binu, raditi tonske po suncu, svirati vani na snijegu, natezati se s određenim ljudima oko nekih sasvim prostih stvari u vezi s nastupom, ali sve to prevazilazi ta želja da se i dalje nastavi, a ja to ne mogu objasniti ničim drugim bez ljubavlju prema muzici, stvaranju i druženju unutar benda, jer se od ovoga, da se razumijemo, niko od nas neće obogatiti.
Borba: Vaša muzika često kombinuje snažnu energiju sa emotivnim tekstovima. Kako izgleda kreativni proces u bendu – od ideje do gotove pjesme?
Uh, to je možda najteže pitanje koje mi se povremeno postavi, nikad ne znam kako bih objasnio kako nastaje nova pjesma, naročito imajući u vidu da svaka nastaje na drugačiji način. Najčešće se ja tu ništa ne pitam, samo se desi, dio toga u selekciji otpadne (primjera radi, prije pola godine sam išao u Sloveniju da kupim kola i, vozeći se kroz Hrvatsku, sve vrijeme sam slušao dvije stanice koje je radio hvatao, pošto nijesam imao nikakav CD ili nešto slično u kolima, i još nijesam došao do Splita, a već sam imao u glavi čitavu novu pjesmu, tekst i melodiju, ali pjesmu koja bukvalno zvuči kao nešto što bi se čulo na hrvatskom radiju, čak i sa onim mekim č, dž, ž, hahah, nijesam to planirao i svjesno radio, samo se sklopi).
Neke pjesme, npr. Bluz za nju, nastanu u nekoliko minuta, kao da mi ih neko diktira, na nekima se malo duže radi.
Don Kihot je bukvalno nastao kad sam probao neke voćne žvake čekajući bus za Nikšić, otud ta blesava prva strofa, dok sam izašao iz busa imao sam gotovu pjesmu i „odmumlao“ je sebi u telefon, da me ne slušaju drugi ljudi u busu, Ko umije razumjeće važnost akronima je nastala dok sam iz dosade vrtio u glavi Lažeš zlato, lažeš dušo koju sam prije toga čuo u jednom kafiću u Bloku 5 i nijesam mogao da je izbijem iz glave i na kraju sam samo na ovo „lažeš“ nakalemio prvu asocijaciju, riječ koja postoji i u ovoj pjesmi Bijelog dugmeta, oko toga napravio šaljivu hiperboličnu priču i to je to.
S druge strane, nekad mi padne na pamet neka misao koja mi se svidi, tako će na trećem albumu biti i pjesma Griva, koja je počela od misli „ja sam ptica, stvoren sam da letim, a ti ne znaš kako biti nebo“ i onda sam krenuo to da razvijam u priču i bogami se dosta namučio, u odnosu na većinu drugih pjesama. Dosad sam za svaku pjesmu Rudolfa ja napisao tekst i muziku, veći dio ostane sužtinski neizmijenjen, a za dio njih se kasnije uključio poneko iz benda ili produkcije i izmijenili smo muziku zajedno, a aranžmane uvijek radimo svi u bendu zajedno, i to i jeste čar, jer na kraju i ja mogu da čujem pjesmu drugačiju od one koju sam imao u glavi kad sam prvi put s njom došao na probu.
Kad smo snimali prvi album, došli smo u studio s pjesmom pod radnim nazivom Disova (jer je inspirisana pjesmom V. P. Disa), imao sam samo tri strofe bez refrena, Ivan Ivanović (Bubnjivi) je rekao da to nema smisla i da moramo napisati refren, a pošto smo htjeli to da završimo što prije, on je uzeo da napiše melodiju refrena, ja sam napisao tekst, malo smo to prilagodili jedno drugom i tako je nastala Pod prozorom. Svaka ima svoju priču i razvojni put.
Borba: Po kuloarima se čuje da je treći album u pripremi. Možeš li otkriti u kojoj je fazi i šta publika može da očekuje – da li je to nastavak istog pravca ili istražujete nešto novo?
Da, eto i ja sam to već pomenuo. Ne bih previše da otkrivam i obećavam, ali mogu reći da će biti svega. Jedna od pjesama će, čini mi se, biti nešto što nije slično ičemu drugom što se moglo čuti na našim prostorima dosad, ostale prate one s prva dva albuma.
Mislim da sad imamo dovoljno iskustva da snimimo to tačno onako kako želimo da zvuči, ove pjesme su uglavnom muzički i tematski povratak na prvi album, ali sa iskustvom drugog, nadamo se da će to u produkcijskom smislu biti naš najzreliji rad dosad. Ostavićemo to da ljudi sami prosude kad čuju album.
Borba: Da li postoji neka pjesma sa prethodna dva albuma za koju misliš da nije dobila pažnju koju zaslužuje, a ti joj se i dalje rado vraćaš?
Opet kažem, nekako se ne opterećujem previše time koliko će pjesma zaživjeti u narodu, milo mi je ako se to desi, naravno, ali nije mi poenta u tome. Neke od njih imaju zasebne živote ‒ Bajkerska nije toliko popularna u širokim masama koliko je među motociklistima i to je normalno, Bluz za nju je nekim ljudima i dalje najbolje što smo stvorili, pa čak prema riječima nekih slušalaca i među najboljim bluz pjesmama ovog prostora uopšte, dok drugima ta pjesma ne znači ništa više od predugog zavijanja, hahaha…
Računam da to tako mora, ni meni se ne sviđaju neke od pjesama koje su postale hitovi, a ludim za nekim koje svega nekoliko desetina ili stotina ljudi voli u toj mjeri. Obično nam ljudi traže da sviramo Don Kihot, Olupine ili Pod prozorom, to su, čini mi se, najčešći favoriti među našom publikom. Ja naročito volim da ponovo poslušam Poslednji čin, ali potpuno razumijem zašto nije dobila veću pažnju, to i nije pjesma pravljena da je mase vole.
Borba: Kako se snalazite u današnjem muzičkom pejzažu, gdje digitalne platforme preuzimaju primat – a lokalna scena često ostaje po strani?
Rokenrol, bluz, pank, metal i slični pravci su odavno alternativa, tako da ne možemo ni očekivati da budu u centru pažnje. Svi u bendu imamo primarne poslove od kojih zarađujemo, a onda nam bend dođe kao relaksacija, bijeg od svakodnevice, nije nam nužda da budemo stalno na bini i po klubovima, tako da nas ne dotiče previše to sklanjanje po strani u tom smislu.
Dotiče nas, s druge strane, kao fenomen koji pokazuje odraz društva u kojem se nalazimo, druge su vrijednosti danas na pijedestalu, što kaže pjesma Kralja Čačka i Nine Bajsić (preporučujem za pažljivo, zaista pažljivo slušanje) ‒ obrnut red stvari. Danas se izbjegava muzika koja će reći da nam nije dobro, da nas lažu i kradu, da smo okruženi ružnim ljudima i stvarima i da i mi svi u sebi, svako u svojoj mjeri, nosimo nešto ružno… Lagane note, površni tekstovi, često i sasvim besmisleni, to je ono što se najčešće može čuti na velikim binama u gradovima danas. Postoje i dalje ljudi koji podržavaju lokalne bendove, ali često su ti događaji i promovisani kao događaji drugog reda ili uopšte nijesu promovisani (primjera radi, dešava se da svira neki veći, poznatiji regionalni bend i kao predgrupa neki bend iz Crne Gore i da se po novinama, bilbordima, emisijama najavljuje samo hedlajner, a lokalni bend se i ne pomene, to se i nama desilo jednom prilikom, ali je to opšta pojava širom Crne Gore, vjrovatno i van nje, možete obratiti pažnju), ali najbitnije je da ljudi shvate da lokalni bend nešto znači, da dođu da to podrže, proprate, preporuče ako im se sviđa, kritikuju ako im se ne sviđa (pod uslovom da je utemeljena kritika, iskreno moram reći da me zabolje npr. uvo ako smo nekome u ta nekolika sata tonske probe i nastupa previše bučni da sastavi listić za kladionicu ili mu je uvo naviknuto na ružičaste melodije i tekstove dubine septičke jame).
Mnogo je veći problem u svemu tome što se muzika više ne sluša, čak i ne govorim o tome da niko više ne presluša album od početka do kraja, govorim da su rijetki oni koji i jednu ili dvije pjesme poslušaju s pažnjom, razmisle o tome šta taj tekst zapravo govori ispod tog prvog sloja, zažmure i puste možda i samo jedan jedini ton na pravom mjestu da ih ponese u neku drugu misao, da se tek poslije pola sata sjete da su zapravo tu u sobi i da su krenuli da slušaju pjesmu, pa je puste ponovo… Moderna muzika nas, rekao bih, lišava uživanja u muzici, postaje samo sredstvo zabave ili makar prekida tišine, kako kad uključimo TV samo da se nešto čuje, a uopšte nemamo pojma šta se pušta niti nas zanima. Računam da većini samo to i treba, inače bi tražili nešto drugo.
Borba: Šta ti lično, kao frontmen, osjećaš da je najveći izazov u ovom trenutku – i šta te najviše motiviše da nastaviš dalje sa Rudolfom?
Najveći izazov danas je ostati normalan i prije svega ‒ smiren. Ne dati se savremenim tokovima i onome što plovi po njihovoj površini, ako me razumijete.
Ja bih po čitav dan pisao o tome kako će nam neko otvoriti glavu pajserom jer smo mu rekli da ne može da se parkira na trotoaru ili u sred trake „samo na pet minuta da nešto završi“ (pa će otić da prepusti mjesto novom sebi sličnom imbecilu čijih je „pet minuta“ došlo taj dan), da nam predsjednike i premijere biraju ljudi koji bacaju smeće u korpu za kišobrane, ne znaju pročitati „Ne parkiraj, garaža“ ni ako je napisano svim mogućim pismima i nacrtan veliki X na asfaltu, ili ne umiju do penzije naučiti čemu služi ona ručica lijevo od volana, da treba smećem izmazati vrata svakome ko smeće izbaci s terase ili kroz prozor, da je najobičniji licemjer onaj dežurni sveznalac čime nas sve truju i šta nam rade avioni, reptili, vakcine i Rotšildi ako svaki put ne reaguje kad vidi da neko zagađuje prirodu plastikom, gumom i čime sve već ne, jer za to svi pouzdano znamo da nas truje jer tu vodu pijemo i iz te zemlje jedemo i mi i naša djeca, ako nemaš petlju da kažeš onome ko te na tvoje oči truje da je on sam veće đubre od toga koje pravi, onda nemaš prava ni da mudruješ preko tastature o velikim svjetskim zavjerama od kojih najveći dio i ne postoji van tvoje glave, da nam zatvori služe samo da nam se kriminalci na miru nabilduju u tih par mjeseci dok ih opet puste među nas, da nam je obrazovanje i vaspitanje svedeno na jadne ostatke onoga što bi trebalo da predstavlja itd.
To mi je najveći izazov, naći mjeru i sklonište, samo povremeno skrenuti pažnju i na te stvari (npr. takva je naša pjesma Je je Ce Ge, koja postoji samo u izvođenju uživo, ali od 2014. godine, kad smo je prvi put odsvirali, do danas samo dobija na značenju i aktuelnosti), ali se ipak izdvojiti iz toga u cilju pronalaska sopstvenog smirenja i stvaranja nečega ljepšeg i smislenijeg makar da našoj djeci pokažemo da nije ili ne mora sve biti onako kako im se na svakom koraku čini da jeste. To mi je ujedno i najveća motivacija, jednako za Rudolf i za život uopšte.
