Izbori za predsjednika Crne Gore iz 1997. godine spadaju u red najzanimljivijih, gotovo antologijskih kada je u pitanju Crna Gora. Pamtimo ih po dva napeta kruga, po prilično tenzičnim danima, po TV debatama Mila Đukanovića i Momira Bulatovića u kojima je bilo baš svega, no – moglo je biti i još zanimljivije. Samo da je kandidat bio – Boro Miranović, piše danas Portal Analitika.
Teško je da postoji neko ko je krajem osamdesetih i tokom devedesetih živio u Podgorici, a da mu u sjećanjima i dalje nije čuveni ‘kralj Crne Gore’. Godinama unazad, Miranović je najavio kandidaturu, a predao je 1997. godine. Preciznije, bio je kandidat grupe građana „Mi znamo kako – Crna Gora ka’ Monako“.
No, njegovo se ime nije pojavilo na glasačkom listiću, zahvaljujući odluci ondašnje Republičke izborne komisije, koja je donijeta upravo na ovaj datum. Zapravo, prvobitno je Miranovićeva kandidatura odbijena ranije, nakon čega se žalio, a potom je 20. septembra RIK i definitivno ‘prelomila’.
Miranović je u propisanom roku RIK-u predao više od 2.500 potpisa podrške. Međutim, kako je stajalo u obrazloženju te institucije – tom prilikom došlo je do povrede pravila. Naime, arhivska dokumenta iz tog perioda govore kako je RIK utvrdio da je oko 700 građana potpisalo Miranovićevu kandidaturu više puta.
Tih dana je nesuđeni kandidat organizovao i manji protest protiv odluke RIK-a na tadašnjem trgu Ivana Milutinovića.
Miranović, koji je devedesetih bio pobornik ideje nezavisne Crne Gore, u to je doba iznosio neke od ideja koje su djelovale utopistički, a koje će do danas zapravo biti realizovane – jedna od njih bila je žičara sa crnogorskih planina do mora.
Pored toga, zalagao se i za Vojsku Crne Gore koja bi bila profesionalna. Doduše nije došlo do dijela o „armiji komandosa, a la Rambo“ kako je Miranović zamišljao vojsku Crne Gore.
U Miranovićevoj ‘agendi’ bila je i gradnja piste za Formulu jedan na Ćemovskom polju, Diznilend na obali Cijevne, pri čemu se zalagao za privatizaciju fabrika i državnih preduzeća.
Nedugo zatim, Boro Miranović preselio se u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi. Tamo je prvobitno trebalo da snimi film „Last king of Duklja”, no umjesto toga, pored bodi-bildinga, počeo je, između ostalog, da se bavi slikanjem i vajanjem.
O Miranovićevoj kandidaturi 1997. godine ostao je i dragocjen video zapis reditelja Momira Matovića, koji možete pogledati u nastavku.
