Na Kajmakčalanu, tada graničnoj koti Srbije, na današnji dan 1916. godine započela je ofanziva srpske vojske protiv Bugara i Nemaca u Prvom svjetskom ratu, a koja je konačnu pobjedu izvojevala 30. septembra.
Sjećanja na strahovite borbe na Kajmakčalanu postala su dio nacionalnog predanja i identiteta Srba zbog činjenice da je Boj na Kajmakčalanu bila prva pobjeda Srba na Solunskom frontu, ostvarena ogromnim naporom i žrtvama, na visinama od preko 2.000 metara.
Preko planine Nidže prolazila je u to vrijeme južna granična linija, prema Grčkoj, otuda je pobjedom na Kajmakčalanu započelo oslobađanje prvih stopa okupirane Kraljevine Srbije, kako se govorilo otvorena je “Kapija otadžbine”.
U ogorčenim borbama vrh planine Nidže, Kajmakčalan, više puta je prelazio iz ruke u ruku, da bi Drinska divizija, ojačana pukovima Dunavske divizije, u strahovitom naletu konačno ovladala Kajmakčalanom što je bila prva pobjeda srpske vojske poslije tragičnog povlačenja do obala Jonskog i Jadranskog mora tokom zime 1915/1916.
Posljedica uspješne ofanzive srpske vojske bila je, nakon višednevnih teških borbi, odstupanje bugarskih i nemačkih trupa sjevernije i oslobađanje Bitolja, tada važnog grada Južne Srbije, 19. novembra.
Bugari i Nemci su na planini Nidže bili tako utvrđeni da je u njihovoj komandi vladalo uvjerenje da je taj prostor neosvojiv. Sistem utvrđenja na Kajmakčalanu nazivali su Borisov grad, po bugarskom monarhu.
Osnovni cilj savezničke komande, odnosno srpske ofanzive, bilo je ovladavanje vrhom planine, visine 2.524 metra. Bila je to istaknuta kota koja je dominirala velikim dijelom fronta.
U strahovito napornim, surovim borbama, prsa u prsa, uz velike žrtve, Srbi su konačno ovladali vrhom planine.
Bugari su pritom bili tako potučeni da se bijeg pretvorio u haos koji njihova komanda nije mogla da zaustavi i organizuje. Ostavljena je pritom velika količina opreme.
Po rasporedu srpskih trupa na Solunskom frontu, Prva srpska armija sa Moravskom divizijom pokrivala je potez od Kožufa do Kajmakčalana, dok je Treća srpska armija, sa Drinskom divizijom, pokrivala prostor od Kajmakčalana do Lerina.
Boju na Kajmakčalanu prethodio je pokušaj Bugarske Prve armije, 17. avgusta, da sa utvrđenih položaja na vrhovima zaposednu južne padine planine Nidže, kada je bio napadnut levi bok srpske Dunavske divizije.
Teške borbe, s ciljem da se bugarski napad zaustavi, trajale su do 30. avgusta, da bi 8. septembra načelnik Štaba Vrhovne komande Srpske vojske Petar Bojović, potonji vojvoda, naredio Drugoj armiji da na svaki način zaposedne potez Kozjak Nidže.
Udarne borbe trajale su od 12. do 30. septembra. Pored loše polazne pozicije, Srbima je uspjelo da 18. septembra u večernjim satima zaposednu Kajmakčalan.
Vidno ojačani i reorganizovani Bugari povratili su, većim dijelom, pozicije 26. septembra.
Potom je Treća srpska armija krenula u novi napad, kada su Srbi zauzeli Kajmakčalan 30. septembra, u 13.30, da ga više ne napuste. Najvišom kotom planine prvi su ovladali dobrovoljci vojvode Vuka.
Tokom narednih dana nastavljene su borbe za okolne visove, a pošto je pala Siva stjena, Bugari su odustali od daljeg otpora napustivši bojište.
Ukupne žrtve, velikim dijelom posljedica borbi prsa u prsa, bile su strahovite. Srbi su imali 4.643 poginula, a sama Drinska divizija 3.320. Ranjenih je bilo do 30.000, a čak oko 2.000 je nestalo.
Zaposedanjem strateški važne pozicije Srbi su tada ostvarili prvu pobjedu na Solunskom frontu, oslobodivši dio okupirane otadžbine.
Kralj Aleksandar Karađorđević podigao je spomen-kapelu na Kajmakčalanu, sa kosturnicom, osvećenu 1928. na desetogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu, na kojoj je ostavio posvetu: “Mojim div junacima neustrašivim i vjerним, koji grudima svojim otvoriše vrata slobodi”.
U skladu sa testamentarnom željom Arčibalda Rajsa, u urnu smještenu u kapeli bilo je položeno njegovo srce.
U Beogradu je takođe tada podignut spomenik junacima Kajmakčalana, u vidu osmatračnice prenete sa Solunskog fronta, smještene na obod Pionirskog, tada Dvorskog parka.
O stogodišnjici Boja na Kajmakčalanu 2016. Vlada Srbije renovirala je spomen-kapelu i kosturnicu, koju su bugarski okupatori devastirali 1941. godine.
(Politika)
