Tonči Janović, danas kadar „Evrope sad“, pokušava kroz neukusne doskočice i napade na medije da skrene pažnju sa suštine – a suština je jednostavna. Bio je na utakmici na kojoj se otvoreno vrijeđao srpski narod, i nije našao za shodno da makar jednom riječju osudi takvo ponašanje. Ćutao je. I ćutao bi i dalje da ga mediji nijesu razotkrili.

Umjesto da odgovori na jasno pitanje – zašto je prećutao vrijeđanje naroda kojem pripada ogroman broj građana Crne Gore – Janović pokušava da se izvlači jeftinim doskočicama o „navijanju“. Nikoga ne interesuje za koga je navijao. Ono što interesuje javnost jeste zašto se dvadeset godina, dok je DPS gazio Crnu Goru, dok su građani trpjeli torturu, nije čuo njegov glas. Dvije decenije muk – i sad bi, po svemu sudeći, da i dalje ćuti kada treba, a da progovori jedino kada je riječ o odbrani sopstvenog imidža.

Janović je danas ono što je bio i juče – politički nebitan, ali spreman da služi svakoj vlasti pod uslovom da sačuva svoje privilegije. Njegovo ponašanje nije samo zamjena teza – to je otvoreni pokušaj da se javnost obmane i da se odgovornost prebaci na medije.

Poruka je jasna: nijesu problem novinari, problem je Janović i njegovo dugogodišnje ćutanje. A ćutanje je uvijek znak odobravanja.

Tagovi