Tribine u Zagrebu ponovo su odjeknule sramotnim skandiranjem. Nije to ništa novo – eho mržnje s tih tribina traje decenijama, ali je uvijek bolno podsjećanje da Balkan još nije raskrstio s vlastitim sjenkama. Uvijek se nađe neko ko će u ime sporta unositi otrov u društvo, kao da je mržnja jedino gorivo koje može da napuni stadione.

Ali ono što me jednako pogađa jeste ponašanje dijela crnogorskih navijača. Ako su već htjeli da nose transparente, zašto nisu ponijeli one koji traže pravdu za mučenike iz Lore? Zašto se nisu sjetili Nikšićana i Šavničana koji su tamo prošli kroz pakao, samo zato što su bili ono što jesu? Umjesto toga, odlučili su da se izvine za Dubrovnik – grad na koji je Crnu Goru tada poveo Milo Đukanović i njegova politika.

Dubrovnik, možda, može da oprosti. Možda će jednog dana i zaboraviti. Ali kosti mučenika iz Lore ne mogu. Oni nemaju glas da kažu šta misle o našem današnjem zaboravu. Oni ne mogu ustati i protestovati kada ih, mrtve, ponovo ubijamo – ovaj put ćutanjem i stidom da ih pomenemo.

Transparenti su moćna poruka. Oni su glas sa tribina koji ne mogu da utišaju ni zvižduci ni baklje. A mi smo izabrali da taj glas trošimo na pogrešne stvari. Umjesto pravde za naše mrtve, mi se izvinjavamo za tuđe bitke. Umjesto da tražimo istinu, mi se takmičimo ko će biti veći pokajnik pred onima koji nas nikada neće prihvatiti.

I to je naša tragedija: što nas je lakše posramiti nego probuditi.

Zato danas ne smijemo ćutati. Ako već na tribinama treba da stoji neki transparent, onda neka stoji za pravdu za naše mučenike. Neka stoji za Nikšić i Šavnik, za sve one koji su prošli kroz Loru i nikada se nisu vratili. Samo tako ćemo dokazati da smo narod koji poštuje svoje mrtve i da nismo spremni da ih prodamo za jeftine aplauze ili lažna izvinjenja.

Jer narod koji zaboravi svoje mučenike – sam sebi piše presudu.

Tagovi