Da li je bivši režim oličen u Demokratskoj partiji socijalista išao po mišljenje i instrukcije u pojedine zapadne ambasade?
Ako bi bilo ko postavio to pitanje prije 2020. godine, bio bi prokazan kao neko ko je sklon teorijama zavjere, te bi se javnost koja je bila naklonjena tadašnjoj vlasti čudila kako neko može i da se zapita tako nešto. Pa zaboga, mi smo suverena država, koja naravno donosi odluke samostalno.
Nekoliko godina nakon smjene, jasno je da je naša suverenost obična utopija, te smo samo suvereni u odnosu na Srbiju. Na njima vježbamo mišiće i dokazujemo svoju samostalnost u odlučivanju i djelovanju. Ali kako je došlo do toga da odlazak po instrukcije nije više nešto skriveno, tačnije da nije takozvana teorija zavjere, nego žalosna i tužna istina.
Vjerovali ili ne, to su nam dokazali novi vlastodršci u Crnoj Gori, i to odmah nakon izbora avgusta 2020. godine, kada su nam tadašnji potencijalni, a kasnije i zvanični premijer i vicepremijer, kao i budući konstituenti vlasti otvoreno saopštili da se upravo taj strani faktor ne slaže, ne dozvoljava ili zabranjuje (nevažno koja je formulacija iskorišćena) da grupacija koja je podnijela najveću žrtvu, osvojila najveći broj glasova, ne smije da učestvuju u izvršnoj vlasti. I kao da to nije bilo dovoljno, čak je i stvoren narativ da oni, kao pobjednici, moraju da se slože sa tim, inače su izdajnici.
Čudna smo država, čudan smo narod, ali takvi smo kakvi smo i valja nam se truditi da budemo bolji.
Naum je prošao, misija je obavljena, a oni koji su izvojevali istorijsku pobjedu nad DPS-om su još nekoliko godina ostali na margini političkih i društvenih kretanja u Crnoj Gori.
Zašto naši, tada novi lideri nisu pokazali kičmu i suprostavili se instrukcijama u odluci ko može, a ko ne može u vlast? Vjerovatno se odgovor krio u tome, da na taj način veći dio „kolača“ pripada njima.
Ono što teško pada većini građana, slobodarskom narodu Crne Gore je to što jedan dio naše političke elite nastavlja stopama bivšeg režima, i ne samo što otvoreno, a ponekad i sa utrkivanjem idu kod stranaca po mišljenje, nego se i time vjerovali ili ne, čak diče i ponose.
Oni koji pravdaju ovakvu, iskrivljenu i protivprirodnu pojavu rekli bi, uzmite u obzir realpolitku, mora se „sarađivati“ sa najjačim državama zapadnog svijeta, u čemu postoji uporište, ali uporište ne postoji kada na primjer ministar spoljnih poslova Hrvatske brutalno vrijeđa našu državu i narod, tvrdi da je logor „Lora“ nešto imaginarno, da praktično nije postojao, a naši državnici i multipraktični ministar spoljnih poslova ostaju nijemi na tako nešto. A s druge strane država Hrvatska proglašava našeg predsjednika Skupštine i vicepremijera za nepoželjne osobe i zabranjuje im ulazak u Hrvatsku. Sličan odogvor sa naše strane, osim usamljenih povika iz državnog parlamenta, nije ni razmatran.
Naravno, slučaj sa Grlić-Radmanom nije izolovan slučaj. Svako malo nam kako iz okruženja, tako i iz Evrope sole pamet kako bi trebalo, a mi jadni, neznaveni slušamo i klimamo glavom.
Ako išta naši predstavnici pretenduju da išta znaju o svom narodu, treba da budu svjesni da mi tražimo držanje uspravno i pokazivanje dostojanstva. Da smo spremni da trpimo, snosimo sankcije, ali da nećemo da budemo ponižavani, posebno od onih koji kao balast oko vrata imaju Jasenovac, ali i Jastrebarsko, Sisak i Gornju Rijeku koji su bili jedini logori za djecu u Drugom svjetskom ratu.
Nismo ni nekada bili jači nego sada, ali smo kičmu uvijek imali, a ako ovako nastave oni koji nas vode, prevaspitaće nove generacije da je držati do sebe nešto sramotno, nešto što ne treba raditi, jer znate, to su naši partneri i susjedi i ne bismo trebali da ih ljutimo.
ВИ ИЗ НАХИЈЕ И БРДА не видите колико је криминала у Монтепркну ,која је похара,сада се покушавају сакрити трагови нечојства и похаре.Све је јасно као дан,само вама подгузним мухама ломија још с еод смрада врти у глави