Pošto je Crna Gora, izgleda, ušla u novu fazu – fazu kolektivnih izvinjenja – red bi bio da uvedemo jasna pravila igre. Da se ne bi zbunjivali kad dođu nove utakmice.

Kad igramo s Hrvatskom – izvinjavamo se za Dubrovnik.
Kad igramo s Austrijom – izvinjavamo se što smo imali Janka Vukotića i što je Mojkovac stao na put carevima.
Kad igramo s Turskom – izvinjavamo se što smo se branili 500 godina, pa im kvarili imperijalne planove.
Kad igramo s Italijom – izvinjavamo se što su morali tri puta da dolaze, a nikad da ostanu duže od ljeta.
Kad igramo s Francuskom – izvinjavamo se za sve ono “bratstvo u rovovima”, jer je i to danas, kažu, problematično.
Kad igramo s Njemačkom – izvinjavamo se što nijesmo pristali da nas “civilizuju” ’41. kako valja.

I tako redom. Da bi svaka utakmica bila bratsko-pokajnička.
Na kraju, možda bi najbolje bilo da se unaprijed izvinimo cijelom svijetu što uopšte postojimo – da završimo proceduru, pa da na miru igramo fudbal.

Jer, kako stoje stvari, naša reprezentacija više i nije tim – nego pokretni kabinet za izvinjenja.

Tagovi