Premijer Milojko Spajić ponudio je javnosti novi nivo političke preciznosti: rekonstrukcija Vlade može se desiti sjutra, za mjesec, a možda i za dvije godine. Ovaj široki vremenski raspon otvara prostor za tumačenje i podsjeća na prognozu vremena u Crnoj Gori – biće sunčano, ali i oblačno, ponegdje kiša, a možda i nevrijeme.
Takav pristup zapravo je novina u domaćoj politici. Umjesto konkretnih rokova i planova, građanima se nudi filozofija „sve je moguće, ništa nije sigurno“. Rekonstrukcija postaje metafizički proces – postoji i ne postoji u isto vrijeme.
Praktični efekat ovakve izjave je jednostavan: niko ništa ne zna. Ministarski kabineti ostaju spakovani, ali još uvijek zaključani. Analitičari mogu danima da objašnjavaju šta je premijer htio da kaže, ali će zaključak uvijek biti isti – rekonstrukcija je neuhvatljiva, poput duge ili izborne pobjede obećane unaprijed.
Opozicija nema potrebe da izmišlja kritike – dovoljno je da čeka i nada se. Vladajući nemaju razloga da se opuste – dovoljno je da čekaju i strepe. Građani, pak, u ovoj konfuziji dobijaju novu naviku: umjesto vremenske prognoze, svako jutro provjerava se politička.
Ako se ništa ne desi sjutra, možda za mjesec hoće. Ako se ne desi ni za mjesec, dvije godine su dovoljno dugačak period da se zaboravi šta je uopšte bilo obećano. A ako se ni tada ne desi, Vlada će biti rekonstrukcija sama po sebi – produžena, nepromijenjena i jednako nedefinisana.
U konačnici, premijerova izjava može se posmatrati kao savršena metafora crnogorske politike: stalno na ivici promjene, ali uvijek u komforu odlaganja.
Samo zadnja srpska govna bi dozvolila da se ovako ponaša,možda sjutra možda za mjesec možda za godinu,fukarce jedno