Kapitulacija zvanične Podgorice predstavlja državu koja se odrekla sebe; Prihvatanje opstanka ploče u Morinju dok Zagreb zataškava Loru je skandal bez presedana!

Vlada Crne Gore, sudeći po informacijama iz pregovaračkih krugova, spremna je da prihvati paket aranžman sa Zagrebom koji obuhvata: isplatu odštete hrvatskim državljanima zatočenim u nekadašnjem logoru Morinj, neuklanjanje spomen-ploče na tom mjestu i promjenu imena gradskog bazena u Kotoru. Istovremeno, pitanja povratka školskog broda „Jadran” i razgraničenja ostaju „otvorena”, a o zločinima u splitskoj Lori – tišina. Takav pristup nije pomirenje, već državna kapitulacija, najveće istorijsko poniženje moderne Crne Gore.

Po informacijama iz medija, crnogorska strana jeste pokušala da govori o Lori međutim to je, sudeći po pisanjima medija, ubrzo „poklopljeno“. Niti jednom se faktički nije govorilo o odgovornosti Hrvatske za „mali Jasenovac“ gdje je stradalo 14 pripadnika nikšićko šavničke grupe na najmonstruozniji način i uz najmonstruoznija mučenja. Nikakve odštete nije bilo od strane zvaničnog Zagreba porodicama brutalno pobijenih mučenika a Vlada Crne Gore ipak prihvata da isplati logorašima iz Morinja gdje niko nije ubijen!

Šta se zapravo dogovara

Prema saznanjima „Vijesti”, radne grupe dvije vlade završavaju papirologiju za finansijsku kompenzaciju više stotina bivših zatočenika iz Hrvatske. U istom paketu, Podgorica pristaje da spomen-ploča u Morinju ostane kako je postavljena 2022. (uz sporni ideološko-politički narativ na njoj koji govori o velikosrspkoj agresiji). Dakle ponovo, o Lori – ni riječi.

Ako je cilj „zatvaranje otvorenih pitanja”, kako je moguće da se jedno – Lora – u startu eliminiše sa dnevnog reda, i to baš ono u kojem su stradali Crnogorci? Zašto je prihvatljivo da se država odriče prava da makar postavi pitanje sveobuhvatne reparacije i memorijalizacije i za naše žrtve?

Da ne bude zabune: zločini u Morinju jesu činjenica. Crnogorsko pravosuđe je 2010–2014. provelo postupke i donijelo pravosnažne presude protiv četvorice pripadnika rezervnog sastava JNA zbog mučenja hrvatskih zarobljenika. Ali, postoji i druga polovina istine: Splitska „Lora” je bila mučilište kroz koje su prolazili Srbi i Crnogorci; hrvatski sudovi jesu vodili procese („Lora 1” i „Lora 2”) i pooštravali kazne, ali broj osuđenih, širina optužnica i dostupnost počinilaca ostaju sporni. Dio slučajeva, posebno onih koji se tiču crnogorskih rezervista iz proljeća 1992, i dalje čami u ladicama – bez političke volje u Zagrebu da se privede kraju.

U međuvremenu, Hrvatska je krajem 2024. efektivno blokirala zatvaranje Poglavlja 31 za Crnu Goru, ciljano uslovljavajući napredak rješavanjem „simboličkih” pitanja: ploča u Morinju, ime bazena u Kotoru, pa i status „Jadrana”. Podgorica je pristala da pregovara o svemu – osim o Lori. Ovaj vid pritiska dolazi nakon što je Skupština Crne Gore usvojila Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen a zbog koje su tri političara iz Crne Gore, Andrija Mandić, Aleksa Bečić i Milan Knežević stavljeni na crnu listu.

Memorijalizacija kao instrument pritiska

Spomen-ploča u Morinju postavljena je u oktobru 2022. uz asistenciju Vojske, uprkos protestima mještana koji su ukazivali na politizovan tekst („tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku…”) i jednostran narativ.

Sada, vlast praktično pristaje da taj narativ cementira kao jedini „službeni”. Paralelno, iz Podgorice ide spremnost da se promijeni ime bazena u Kotoru – već ranije meta zahtjeva Zagreba – kao dodatni simbolički ustupak. Takva politika nije kultura sjećanja: to je kultura poslušnosti.

Najopasnije u svemu je što se Vlada odriče osnovnog principa – recipročnosti. Ako plaćamo odštetu, a to pravno i politički može biti ispravno s obzirom na presude i odgovornost države, zašto nema zahtjeva za kompenzacije, izvinjenje i memorijalne geste za crnogorske i srpske žrtve Lore? Zašto su „univerzalne vrijednosti” odjednom važne samo u Morinju, ali ne i u Splitu? Zašto se o „Jadranu” i granici pregovara bez jasnih crvenih linija?

„Dogovor” koji najavljuju strani ministri u suštini je paket simboličkih ustupaka Crne Gore u zamjenu za neizvjesno popuštanje Zagreba na evropskoj rampi. To nije državnički posao, to je trgovina dostojanstvom.

A pomirenje nije uklanjanje sebe iz istorije. Nije brisanje složenosti i pretvaranje kolektivnog sjećanja u spisak jednostranih tačaka koje diktira jača strana. Nije ni preimenovanje svega što smeta susjedu, dok se o sopstvenim žrtvama ćuti. To što je Crna Gora procesuirala dio zločina u Morinju ne znači da treba da šutke prihvati tuđi narativ o svemu ostalom. Pravna odgovornost je sprovedena – politička čast je ostala nebranjena.

I to sve, krajnje interesantno, uz zahtjev za pooštravanje narativa Podgorice a zna se po kom pitanju. Neupitno je „susjedima“ da se 90-te u Podgorici moraju posmatrati kao „velikosrpska agresija“ na Hrvatsku i neke druge zemlje. U potpunosti se preskače potencijalni narativ da je možda u pitanju pokušaj očuvanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije nakon hrvatskog separatizma i secesionizma?