Dvije milijarde dolara. Toliko Hrvatska sada, više od tri decenije nakon raspada SFRJ, traži od Crne Gore – po osnovu sukcesije pokretne vojne imovine bivše Jugoslovenske Narodne Armije, konkretno imovine Jugoslovenske ratne mornarice (JRM). Ono što dodatno intrigira, i s pravom izaziva sumnju u motive ove ofanzive, jeste tajming: ovaj zahtjev se pojavljuje tek sada, kada u Crnoj Gori vlast više ne drži Milo Đukanović i njegov DPS.
Da li je riječ o pokušaju političkog pritiska na novu vlast u Podgorici, ili o pokušaju retroaktivne revizije istorije i selektivne pravde? Sve ukazuje na ono prvo – politički pragmatizam bez dosljednosti i sa sumnjivom pozadinom.
Gdje je Hrvatska bila dok je Milo bio vlast?
Od 1991. do 2020. godine, Milo Đukanović je u kontinuitetu bio glavni stub vlasti u Crnoj Gori – kao premijer, predsjednik, ili iz sjenke. Ako je Hrvatska uistinu smatrala da joj Crna Gora duguje milijarde dolara, zašto to pitanje nije pokrenuto ranije? Zašto su godinama trajali tihi diplomatski odnosi, razmjene, susreti, pa čak i otvorena podrška Đukanoviću od strane nekih političkih struktura iz Zagreba?
Odgovor je jasan: politički interes. Nisu ih zanimali „dugovi“ dok je na vlasti bio neko s kim su mogli praviti dogovore iza zatvorenih vrata. Sad, kad Crna Gora pokušava da se politički oslobodi DPS-ovog nasljeđa, dolazi zahtjev koji djeluje više kao ucjena, nego kao pokušaj poštenog razračunavanja sa prošlošću.
Selektivna sjećanja: Imovina da, ali Lora ne
Pritom, hrvatske vlasti se, očekivano, ne dotiču svoje uloge u ratovima devedesetih. Ne pominju zločine nad pripadnicima JNA, nad zarobljenicima u logoru Lora – gdje su brutalno mučeni i ubijani vojnici, od kojih mnogi sa teritorije današnje Crne Gore. Nema ni riječi o odgovornosti, ni o kompenzaciji za žrtve tih zločina. Ni “pravde”, ni “sukcesije”, kad je riječ o ljudskim životima.
Ali zato imovina itekako jeste tema. Brodovi, oprema, oružje – sve što se nalazi na teritoriji bivše SRJ, u koju je Crna Gora tada bila uključena. Hrvatska, pritom, zanemaruje realan istorijski kontekst: rat je vođen, imovina povučena u uslovima potpunog raspada države, vojske i sistema. Većina te imovine je godinama propadala ili je prešla u ruke Srbije, koja je tada bila dominantna članica novoformirane SRJ. Zašto se Hrvatska onda ne obraća Beogradu?
Zaključak: Geopolitika u službi revizije
Ovakav zahtjev iz Zagreba nije ništa drugo do dio šireg plana političkog reformatiranja regiona po volji članica EU koje su naklonjene jednoj političkoj opciji u Crnoj Gori. Prvo se iz sjene podržavala vlast koja je sarađivala, sada se podmeće klip novoj, kojoj se ne vjeruje.
Dvije milijarde dolara? Neka Hrvatska prvo odgovori: koliko vrijede životi ubijenih i mučenih u Lori? Koliko vrijedi ćutanje o sopstvenim zločinima? I zašto se “pravda” traži samo kada politička slika u Crnoj Gori više ne ide u korist Zagrebu?
Sve dok se ne prizna cijela istina – i politička i istorijska – svi ovi zahtjevi biće tek dimna zavjesa za pokušaj političkog revanšizma i prikrivanje vlastite odgovornosti.
Sve što možemo Hrvatima u ovom trenutku damo je k…c
Ja bih im dao i Bjelicu, da im pocucla muricu.
Lomi na slobodi , Sveto u tjeskobi. Zasto ovaj kriminalac nije pred sudom?
Hrvatska mora isplatiti odstetu svakom pripadniku JNA koji je bio na teritoriji Hrvatske izlozen teroru paravojnih formacija.
Sve do momenta priznanja Hrvatske za drzavu regularna vojska je bila JNA a teroristi koji su pucali u radovnu i legitimnu vojsku su zlocinci. Svaka zetva JNA ima pravo na odstetu od Hrvata.