Piše: Vuk Kovačević
Iako sam rođen mnogo godina nakon avgusta 1995. godine, bol i nepravda koju je tada pretrpio moj narod duboko odzvanjaju u meni. Ne moraš biti svjedok zločina da bi osjetio njegovu težinu. Dovoljno je da nosiš u srcu ime svoga naroda i da znaš šta znači biti prognan sa svoga ognjišta.
Operacija „Oluja“, koju danas neki slave kao pobjedu, za mene je jedno od najmračnijih poglavlja novije srpske istorije. U svega nekoliko dana, u srcu Evrope, sa svojih vjekovnih ognjišta protjerano je preko 250.000 Srba iz Krajine i dijelova Hrvatske. To nisu bili nikakvi vojnici ni agresori – to su bili obični ljudi: seljaci, radnici, djeca, starci, čuvari kućnog praga, grobova predaka i svetinja koje su vijekovima čuvali i branili.
Nestala su srpska sela i gradovi: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica, Glina, Vrginmost, Petrinja, Drniš, i mnoga druga mjesta. Kuće su spaljene, crkve oskrnavljene, groblja zgažena. A oni koji nisu mogli da pobjegnu – stari, bolesni, i nepokretni – brutalno su ubijeni. I niko za to, do dana današnjeg, nije odgovarao.
Preko 2.000 ljudi je ubijeno ili se vodi kao nestalo.
Više od 20.000 domova je uništeno, spaljeno ili opljačkano. U kolonama koje su se kretale prema Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori bilo je hiljade traktora, konjskih zaprega, ljudi pješice sa djecom u naručju i ikonama u rukama. Bježali su u neizvjesnost, bez pomisli da idu u put bez povratka. Bježali su samo zato što su Srbi.
Kao Srbin, iako nisam bio rođen tada, osjećam obavezu da pamtim. Da saosjećam. Da ne zaboravim. Jer ako zaboravimo – pristajemo. A na zločin se ne smije pristati. Na poniženje, na brisanje naroda i istorije, na paljenje kuća i gaženje dostojanstva – nikada ne smijemo pristati.
Krajina danas ćuti. Njena sela su zarasla u korov, crkve porušene, kuće bez krovova, groblja zaboravljena. Ali narod koji pamti – nikada neće nestati. I istina, koliko god da je guraju pod tepih, kad-tad nađe svoj put.
Vojna operacija „Oluja“ nije ni vojni uspjeh ni praznik – već rana. Otvorena i neizliječena rana mog naroda. I zbog te rane, i zbog pravde, i istine, nikada neću zaboraviti šta se desilo mom narodu. I neću prestati da govorim – da je jedan narod protjeran, spaljen i ponižen. I da to ne smije da se prećuti.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
