Piše: Emilo Labudović
Imao si tek dvije godine, tek si uobličavao riječi, a od televizije su te interesovali samo „crtaći“, i bio si pošteđen onih slika užasa u vrelom avgustovskom danu kad je, među svim požarima svijeta, najcrnje gorela Krajina. Do tebe nije dopirao lelek majki sa ceste Petrovačke. Slike osakaćene i raskomadane djece, ne puno starije od tebe, slike one breskrajne kolone beskućnika otjeranih sa kućnih pragova, prizor koji bi, samo da nije naš, bio plakat svjetske torture nad djecom: klonula glava dječaka nad volanom traktora nakon što ga je, sa sve svojim na prikolici, dovezao do slobode.
I ne bih te danas, trideset godina kasnije, podsjećao na taj užas da, kao narod i kao ljudi, ne smijemo da zaboravimo. Zaboravimo li, ponovo ćemo strijeljati već strijeljane, pljunuti na njihove svijetle humke i za sva vremena se upisati među nedostojne. Pamćenje je, rode moj, ono što nas odvaja od zvjeri i piše u ljude, ono što održava neprekinutom liniju trajanja, i zato ne smije da stane. Ali, znam ja da ti sve ovo znaš ništa manje od mene, i ne bih ti pisao o ovome da se još jednom nije ponovio i ne ponavlja naš nesrećni usud, naše ničim, ili ko zna čime, zasluženo prokletstvo. Jer, rode moj, mi većih dušmana i krvoloka, a imali smo ih i imamo raznih, nemamo od nas samih. I evo, ni ono najtužnije i najnesrećnije što nas je zadesilo, ne pamtimo na isti način.
Sjutra, kad silnici budu slavili svoju sramotu, na bini, među njihovim najvišim „čimbenicima“ biće i jedna „naša“. Ovo „naša“ stavljam pod navodnike jer se, rode, među „našima“ odavno više ne zna, a prije će biti da zna, ko je čiji. Neki „naši“ odavno su njihovi i nijesu ništa manje „njihovi“ od njih samih. Ona „naša“ a njihova, otpravnica poslova u ambasadi Crne Gore u Zagrebu, izvjesna Jelena Ražnatović, biće sjutra u „kockastom“ u ime svih nas, jer ambasada je predstavništvo države, a država je, da je sreće i da liči na državu, država svih nas. Ona će, dakle, i u tvoje ime, posvjedočiti da je uz dželate , i u tvoje i ime svih nas, po ko zna koji put oprostiti njihov zločin i njihov grijeh.
Ne, da me razumiješ, nije do Jelene, mali je ona igrač u ovoj velikoj igri državnog klečanja i puzanja, do nas je, vjeruj. Do nas prokletih i ukletih, sviklih da praštamo i da se mirimo sa svakim zlom koje nas snađe. Zar nam nije neki dan, usred i našeg Parlamenta, onaj ćelavi isprdak iz prve klupe DPS posred nosa bacio optužbu za genocid u Srebrenici? I to baš na dan kad je ranjena Velika oplakivala svoj, pravi a nikad priznati, genocid koji je, u tren oka, spržio selo i pogubio pet stotina njegovih žitelja, žena, djece i nemoćnih staraca. Tako da ovo „naši“ više ne važi, jer oni su nas odavno otpisali i svim se silama trude da nas ispišu iz prađedovskih knjiga rođenih i iz sopstvenih rodoslova.
I pomenuta, značajna samo zbog mjesta sa koga nastupa, Jelena Ražnatović, koja inače, i za naše pare, žestoko prati svjetsku modu, biće sjutra u „kockastom“. Biće tamo u ime „njih“ koji ne priznaju nas i mrze nas ništa manje od slavljenika „Oluje“. A oluje, one prave, ratne i svjetske, odavno duvaju kroz „vrata naroda“ na čijem je pragu i naša zajednička kuća. Pa kad i ako grune, mi ćemo, kao i vazda, jedni drugima za vratove jer, rekoh ti, većih i gorih dušmana mi i nemamo do nas samih. I tako, sve dok se ne istrijebimo i ne utopimo u bezlični kloaku naroda bez korijena i imena, kao Hazari.
Ne zamjeri, napisah ti ovo samo da se podsjetim da sam još živ, jer čovjek je istinski živ sve dok ga pamćenje ne izda. A ti… kako smatraš da je najbolje, mada znam, izdanak si ti stabla koje je svjesno korijena i čije grane pamte. A Jeleni „kockastoj“, omima oko nje i ovima „njihovima“ među nama, neka Bog oprosti, jer ZNAJU ŠTA ČINE!!!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
MNOZIMO SE BRZINOM SVJETLOSTI
Mi , „naši“, u njihovim prvim redovima.
Bivalo je i ranije.
Ne samo u „Oluji“.
SADA SMO PRESTIGLI SAMI SEBE !
Ali, ja ne mogu bez Nade.
Kad grune, ako ne daj Boze zaista grune,
pobijediće zdravija naša polovina.
Na „kockastu“ sliku i priliku ne obraćajmo paznju.
( Naslov jedne knjige: „Jelena, zena koje nema“)