Piše: Emilo Labudović
Efendija je titula koja je u ono tursko vrijeme dodjeljivana učenim, bogatim i uticajnim pojedincima muslimanskog naroda i, u najslobodnijem prevodu na srpski jezik, znači – gospodin! I, mada je obavezno išla uz određena zanimanja, podrazumijevala je i visok ugled i moralnu uzvišenost pojedinca koji je, i bez formalne titule, zavređivao opšte poštovanje sredine. Takav odnos prema tituli i titularu bio je obostran i titula sama po sebi nije donosila ni ugled ni poštovanje; za takav status se moralo izboriti ukupnim moralnim habitusom. A kad su „drumovi poželjeli Turaka“, titula je preživjela samo kao predznak u zvanju muslimanskih sveštenika.
Od svih ovdašnjih efendija, trebalo bi da je, ne samo po zvanju, najuzvišeniji poglavar Islamske zajednice, reis Rifat Fejzić. Činjenica je i to da je odrednica „efendija“ sastavni dio njegovog zvanja, ali… Ono drugo, suštinsko i mnogo značajnije značenje ove riječi kao da ne prijanja uz njega, a i on se svako malo trudi da to potvrdi, riječju i djelom. U svakodnevnom saobraćaju među narodom često zapažen u izrazito žutim bermudama, efendija je svaku priliku nesebično koristio da zvanje „božjeg čovjeka“ stavi u drugi plan i istrči se kao politički bojovnik i zaštitnik navodne žestoke ugroženosti muslimanskog naroda u Crnoj Gori. Ponekad, a to biva sve češće, njegovi istupi, izjave i obraćanja svojom žestinom i neutemeljenošću do besmisla dezavuišu i poništavaju sve one bogobojažljive i boguugodne poruke koje dijeli o vjerskim praznicima.
Najnoviji uzlet najvišeg velikodostojnika u muslimansko – bošnjačkom narodu u Crnoj Gori je njegovo reagovanje na odluku da jedan od najvećih sinova Crne Gore u dvadesetom vijeku, pokojni Pavle Bulatović, dobije ulicu u Podgoricu. Ijedom koji ne samo da ne priliči čovjeku vjere već ni običnom pristojnom sugrađaninu, obrušio se na lik i djelo čovjeka koji se vrlinom uzdigao i nadvisio vrijeme u kojem je živio i radio, ostavivši za sobom neizbrisiv trag. Čovjek i zvanjem i znanjem obavezan da vaga svaku riječ, da širi božju ljubav, čovjekoljublje i suživot, manirom člana neke domoljubne NVO, osuo je paljbu salvom uvreda i negacija na kojoj bi mu pozavidjele i snaha Tea i građanski obrazovana (mada ne i vaspitana) Daliborka.
Uvreda bi bila bilo koga u Crnoj Gori podsjećati ko je i kakav je bio Pavle Bulatović. Čovek erudita, profesor najšireg obrazovanja, čovjek riječi i od riječi, i, što je najvažnije, duša od čovjeka, neko je pred čijim bi likom „efendija“ (samo po naslovu) Fejzić morao da skine čalmu i duboko se pokloni. I da zaćuti, jer džihadskim jurišom na Pavla Bulatovića samo unižava sebe i svodi se na onoga u žutim bermudama.
Ovo političko vrijeme, inače obilježeno sve glasnijim „a la Kalimero“ povicima iz bošnjačkih redova koji, naročito kad su upereni prema pojedincima i grupacijama srpskog naroda, žestinom i neskrivenom mržnjom često idu ispod najniže linije građanske pristojnosti i dobrog ukusa, previše je nabijeno i opterećeno emocijama na ivici eksplozije. I ako je iko pozvan i prozvan da stišava i gasi vatre koje lako mogu da se otmu kontroli i pretvore u požar, onda su to ljudi koji su božji izaslanici na zemlji, u svim konfesijama i vjerskim organizacijama. To se, svakako, odnosi i na pomenutog „efendiju“. I nije pristojno, nije pošteno, nije ljudski i nije građanski svoj nominalni ugled (kad već nema onog drugog) stavljati u funkciju dnevnopolitičkog mešetarenja. I nije pristojno, nije pošteno, nije ljudski i nije građanski baciti se blatom i mržnjom na ime čovjeka, moralnog gorostasa savremene crnogorske istorije. Čovjeka koji je sebi za života podigao najveličanstveniji spomenik i kojem je Nebo davno darivalo ulivu. Jer, božja riječ nije samo od ovog vremena i samo za ovo vrijeme. Ona, i kad je dnevna i konkretna, mora biti univerzalna i vanvremenska. NJeno svođenje na dnevne bljuvotine samo je ruganje i riječi i Bogu, pa i onda kada je bog Alah.
Reise Fejziću, ako je i od vas, mnogo je. Mnogo i bljutavo, ispod svakog nivoa, a naročito ispod visine i dostojanstva sa koje govorite. Uzmite Kuran i opet izučite Al Fatihu, možda u njoj nađete ono zrno ljudskosti i sabratništva, ono lično i vjersko dostojanstvo, koje ste negdje izgubili ili zaturili.
„Efendijo“, nije lako biti efendija!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Izgleda da on i njegovi sledbenici, misle da je pravi momenat da proglase Sandžak, ne znam čime, valjda Sandžaka tom, zato tako i govore, a o Pavlu nemaju pravo da se miješaju, po mom mišljenju ovi Montenegrinski dahije još gori