Piše: dr Rastislav Stojsavljević, profesor geopolitike
Od dolaska Donalda Trampa u Bijelu kuću u januaru govori se o privremenom ili trajnom miru na ukrajinskom ratištu. U predizbornoj kampanji krajem prošle godine Donald Tramp je govorio kako može rat u Ukrajini da završi za 24 sata ili nekoliko dana. Jasno je da politički govori nisu imali dodira sa realnošću. Po dolasku na mjesto predsjednika SAD Tramp je izjavio kako bi primirje moglo biti postignuto kao rezultat 100 dana nove američke administracije. Šest mjeseci od dolaska nove republikanske administracije i dalje se ratu kraj ne nazire.
Donald Tramp ima sve poluge vlasti. Njegov kabinet se sastoji od MAGA republikanaca i njemu lojalnih neokonzervativaca. Takođe, ima republikansku većinu u oba doma Kongresa pa se samim tim odluke na spoljno-političkom planu mnogo lakše donose. Čini se da je Tramp krenuo da ispravlja sve ono što smatra da je pogrešno uradila prethodna Bajdenova administracija. Otvorio je više (ekonomskih) frontova širom svijeta i pokušava da sklopi politički mozaik koji će najviše odgovarati SAD. Koliko je to preveliki zalogaj čak i za njega i njegovu administraciju ostaje da se vidi. Rusija i Kina nisu više ekonomske i vojne države drugog reda u svijetu, samim tim i sa smanjenom političkom moći kakve su bile za vrijeme Klintonove i Bušove administracije. Očigledno je Vladimir Putin mnogo jači lider na svjetskom nivou i, pored stalnih kontakata s američkim predsjednikom, čini se da se ne obazire mnogo na saopštenja za javnost, već na konkretne poteze.
Rat u Ukrajini traje već skoro tri i po godine. Od početka se ne znaju krajnji ciljevi vojnih dejstava koje ruska strana naziva „specijalnom vojnom operacijom“. Čini se da napredovanje ruske vojske ide sporo, ali su sporedni efekti ovog rata takođe ključni. Rusija je preorijentisala svoju industriju na azijske države, ojačala je političke kontakte sa državama koje su bile članice Zajednice nezavisnih država u Srednjoj Aziji. Smanjila je ili potpuno neutralisala svoju zavisnost od proizvoda sa političkog Zapada. Takođe, ubrzano razvija svoju vojnu industriju koja po priznanju NATO stručnjaka više puta premašuje na godišnjem nivou proizvodnju oružja svih članica te vojne alijanse. U spoljno-političkim kontaktima i bilateralnim odnosima uočava se da nema mnogo uzbuđenja u Kremlju i da se njihovi stavovi nisu promijenili od februara 2022. godine. Putin ima i podršku svoje javnosti za ratna dejstva u Ukrajini, što mu daje političku snagu s obzirom na to da je bilo primjetno za Dan pobjede da je svjetska javnost još uvijek prilično rezervisana prema Moskvi.
Zanimljiva je uloga turskog predsjednika Erdogana u njegovom pokušaju da bude domaćin mogućeg sastanka američkog i ruskog lidera. Činjenica je da bi Tramp bio voljniji da se nađe na tom sastanku zbog svoje javnosti i pokušaja da se stavi u ulogu mirotvorca, što mu je bio cilj i u njegovom prvom mandatu. S druge strane, Putin je praktičniji. Sigurno je da on neće dolaziti u Istanbul ukoliko se na diplomatskom i bezbjednosnom nivou nisu postigli konkretni dogovori. Rusija prvenstveno traži bezbjednosne garancije u Ukrajini, da ona neće biti dio NATO-a i Evropske unije i da vojske država Evropske unije neće biti razmještene zapadno od Dnjepra.
Erdogan ovdje gleda interes Turske i svoj lični. Ovo mu je posljednji predsjednički mandat i potpisivanje mira u Ukrajini na njegovom tlu bio bi vrhunac njegove političke karijere. Interes Turske je još veća politička uloga na Bliskom istoku. Pristajanje Moskve i Vašingtona da Istanbul bude mjesto gdje će se zaustaviti najveći ratni sukob u Evropi posle Drugog svjetskog rata dalo bi Turskoj političku težinu i u okviru NATO pakta, ali i na Bliskom istoku prema njenim geopolitičkim rivalima, prije svega Iranu i Saudijskoj Arabiji. Time bi Turska mogla još aktivnije da pomogne Azerbejdžanu da uzme od Jermenije Zangezurski koridor i spoji se sa Nahičevanom. Time bi Jermenija izgubila granicu sa Iranom, a samim tim i Rusija jednu od veza s ovom persijskom državom. Turska bi ovim domaćinstvom ojačala politički i diplomatski da bi se mogla još aktivnije uključiti u dešavanja u Siriji i vjerovatno u pregovorima sa Izraelom podijeliti svoje interesne sfere u toj državi. Takođe, jačanjem Turske neće biti srećna Grčka zbog višedecenijskog spora oko ostrva u Egejskom moru. Ovako bi Turska mogla da pomogne i nepriznatom otcijepljenom dijelu Sjeverni Kipar koji je jedino Pakistan priznao uz zvaničnu Ankaru.
Čini se da stvari nisu toliko optimistične. I američki i ruski predsjednik imali bi negativno javno mnjenje u svojim državama ukoliko bi povukli nepopularne diplomatske poteze. Iako se čini da ruska ekonomija ne posustaje, uprkos višegodišnjim najavama i željama iz Evropske unije, Putin je mnogo uložio u ovaj rat. Stradalo je hiljade ruskih vojnika, ekonomija države je doživjela zemljotres i morala da se promijeni iz korijena. Svako odustajanje od onih ciljeva koji se pretpostavljaju da ih zastupa Kremlj, a svakako ruska javnost, značilo bi političko slabljenje Putina i potencijalno jačanje „pete kolone“ u koju bi politički Zapad sa zadovoljstvom uložio značajna finansijska sredstva. Ugled Rusije bi opao u vrijeme kada je taman počeo da se uzdiže, savezništvo sa Kinom bi bilo dovedeno u pitanje, kao i ruski (vojni) uticaj u Africi ali i Srednjoj Aziji. Čini se da bi u takvom scenariju glavni gubitnik bila Bjelorusija, pa je pitanje koliko bi Lukašenkov ugled bio doveden u pitanje. Uz eventualnu promjenu u vrhu Kijeva, neka nova garnitura ukrajinskih lidera bi mogla da zauzme pragmatičniji stav prema Moskvi i da „tihim puzanjem“ odbrani neke od svojih geopolitičkih ciljeva.
Čini se da je Tramp u većem problemu od svog kolege s istoka. Znajući da američke izbore rješava unutrašnja ekonomija, ovaj najnoviji dogovor sa Evropskom unijom stavlja SAD na mjesto koje diktira ekonomske uslove. Jedan od ciljeva Trampove administracije je slaba Evropska unija, i ekonomski i vojno, jer time se može ostvariti presudan geopolitički uticaj i postaviti dobar poligon za geopolitičku „trgovinu“ sa Rusijom i potencijalno sa Kinom. Međuizbori u SAD (za trećinu Senata i cio Predstavnički dom) su u novembru 2026. godine. To nije tako daleko i sigurno da su neke političke karte po saveznim državama SAD krenule da se dijele. Trampu je potrebna kontrola nad oba doma Kongresa u posljednje dvije godine mandata. Stoga on insistira na bilo kakvom dogovoru i barem primirju u Ukrajini.
Postavlja se ključno pitanje: da li može doći do nekog dogovora ukoliko se oni budu odvijali u Istanbulu u skorije vrijeme? Ono što je jedino izvjesno je da bi dolazak Trampa i Putina u najveći grad Turske značio da je dogovor već postignut i da su oni tu samo da stave potpis. Za sada se čini da je taj dogovor daleko. Tramp želi primirje prije svega zbog unutrašnjeg imidža, ali i dalje šalje oružje Ukrajini. Pravilan pristup bi bio da se kao dio dogovora obustavi pomaganje ukrajinskoj vojsci. Posljedica toga bi bila da ruska vojska osvoji još određena područja koja bi bila dogovorena i da se tada zaustavi. Dokle god američki sateliti u Crnom moru nadgledaju kretanja ruskih trupa i javljaju u Kijev, teško da će Tramp biti taj koji će dati presudnu riječ o uslovima mira. Sa druge strane, Putin nema razloga da žuri. Njemu je cilj da drugoj strani počne da se žuri zbog međuizbora i da onda dobije najbolju moguću ponudu. Svaka vrsta ultimatuma Moskvi od strane Vašingtona koji traje 50 dana ili manje je samo prazna priča. S obzirom na to da ekonomske sankcije prema Moskvi nisu dale željeni efekat, a opcija konvencionalnog ili nuklearnog rata između SAD i Rusije je (barem za sada) isključena, ne vidi se metod kojim bi Vašington mogao da primora Moskvu da pristane na uslove mira ukoliko joj ne odgovaraju.
Stoga su šanse za bilo kakav trajni mir u Ukrajini do kraja godine jako male. Postoji mnogo kockica koje se moraju poklopiti i državnih interesa koji su veoma udaljeni već godinama, a koji se ovih šest mjeseci Trampovog mandata nisu mnogo približili. Kijev radi na sve većem udaljavanju i svađanju Vašingtona i Moskve uz male trzavice koje ima sa Budimpeštom. Vašington gleda da uspostavi mir po svaku cijenu zbog svojih unutrašnjih interesa i jačanja poljuljanog geopolitičkog ugleda, prije svega u Africi i na Bliskom istoku. Moskvi se nigdje ne žuri. Teritorije koje osvoji u Ukrajini zna da neće izgubiti, barem ne na bojnom polju. Krim i četiri republike istočno od Dnjepra je već potpuno ubacila u svoj državni sistem i smatra ih svojim. Pokazuje sve veće ponašanje imperije kakva je nekada bio Sovjetski Savez, čime joj raste ugled u svijetu, prije svega u Africi. Ovaj rat ih je zbližio sa Pekingom, i što rat bude duže trajao to će savezništvo duže trajati.
Iako se Trampu žuri, neke strukture američke „duboke države“ bi da ovaj rat potraje što duže. Prodaja naoružanja i finansijske malverzacije omogućavaju mnogim interesima veliku dobit. Žuri se i Erdoganu koji bi volio da na ovaj način uđe u istoriju dok mu još traje mandat. Ovih nekoliko strana morale bi da nađu kompromis oko interesa u kojima niko neće biti potpuno zadovoljan ali ni nezadovoljan. Taj interes podrazumijeva finansije, teritorije, resurse i diplomatsku moć. Dakle i faktori su mnogostruki.
Sigurno je da pregovori između ovih strana traju već neko vrijeme ali je dogovor teško postići. Stoga ne bi trebalo očekivati da će se desiti sastanak između Putina i Trampa u Turskoj u skorije vrijeme. Može se očekivati da se sastanu ministri spoljnih poslova SAD i Rusije Marko Rubio i Sergej Lavrov, ali Putin će sigurno poletjeti iz Moskve preko Crnog mora ukoliko se trajni dogovor sa bezbjednosnim garancijama prije toga napravi, da to bude u interesu Rusije i da njega politički ne ugrozi.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
