Piše Perica Đaković
Sa nestrpljenjem sam očekivao dugo najavljivani, a još više odlagani (čak četiri mjeseca) premijerski sat i duel premijera sa poslanicima najsvježijeg zakonodavnog doma – istog onog koji ga je i ustoličio na tu funkciju. Kažem „sa nestrpljenjem“, posebno nakon Spajićevog slaloma oko Milatovićevog sazivanja Savjeta za odbranu i bezbjednost, zbog pogoršane bezbjednosne situacije u državi i sve češćih kriminalnih obračuna na ulicama.
Rekao bi narod: tema od najveće važnosti, jer je bezbjednost običnog građanina ozbiljno ugrožena. Interesantno je da je premijer otkazao dolazak na sjednicu zakazanu za 14 sati, uz obrazloženje da mu termin ne odgovara. Ali je zato istog dana, u 18 sati, sazvao sjednicu svog Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Kartaški rečeno – rekontra na kontru, a narodski: „nije on kriv, pa može mu se“.Već to dovoljno govori o stanju u kojem se nalazi država i kvalitetu saradnje, odnosno kohabitacije, dvojice najvažnijih ljudi u državi – gorem nego kada je premijer dolazio iz opozicije, a predsjednik se selio u nju. Čudna slika. Svi pravnici tvrde da je Savjet za odbranu i bezbjednost pravno nadređen Vijeću, koje bi trebalo da postupa po njegovim odlukama. Ali pošto je kod nas sve izokrenuto, to nas više i ne iznenađuje. Nadgornjavanje dvojice bivših saradnika i eksperata iz 30. avgustovske vlade došlo je, izgleda, do tačke ključanja. Zato sam sa nestrpljenjem čekao taj „premijerski sat“, koji se toliko odlagao, da su se građani s pravom pitali da li premijer izbjegava obavezu ili zapravo trenira strogoću nad parlamentom, pokazujući gdje je stvarna moć.
Ohrabren velikim brojem glasova za izmjene izbornog zakona, prema kojima ćemo u junu 2027. ići na izbore u svojim gradovima, Spajić je iskoristio momenat. Ali zaboravio je da su poslanici (i opozicija i vlast) glasali pod pritiskom „Kvinta“, a ne iz sopstvene političke mudrosti. Kvinta nas, zapravo, vodi kroz sve ove reforme. Ne zaboravimo ni grant EU za nastavak izgradnje autoputa, koji je premijeru sigurno dao dodatni podstrek. Uz kašnjenje od sat vremena, konačno je stigao u parlament i saopštio: „Saslušaću vas, ali neću odgovarati na pitanja“ – drugim riječima: neću da gubim vrijeme s vama.
Moram priznati – a ne stajem ni na stranu vlasti ni opozicije – to je bio šamar takozvanoj crnogorskoj demokratiji i njenom najvišem domu, koji je nekad služio kao primjer kako se vodi debata. Ovaj sunovrat parlamentarizma teško ćemo sami ispraviti. Biće potrebno da opet neko sa strane dođe, povuče nas za uši i kaže „nene“, pa nas uputi na pravi put. Sve me to podsjetilo na one Jadranske susrete i povlačenje konopca – samo što se sada pitam: ko će izvući deblji kraj, a ko će, što reče jedan poslanik, završiti u „Diznilendu“.
Takođe, ponašanje premijera prema novinarima bilo je krajnje neprimjereno. Nakon četiri mjeseca izostanka iz parlamenta, novinari su ga čekali satima, a on im nije odgovorio ni na jedno pitanje. Još od 2020. znam da premijer izbjegava novinare, ali ne znam zašto. Ipak je došao iz Singapura i Japana, s titulama eksperta, a jedno vrijeme je važio i za potencijalnog zeta profesora pod čijom je političkom sjenkom i došao. Uvjeren sam da će spoljni faktor brzo reagovati, „spustiti rogove u vreću“ i pokazati put kojim Crna Gora treba da ide.
Za razliku od Spajkijevog „sata“, skupštinski sat ministra Šaranovića bio je mnogo ozbiljniji i konkretniji. Ne znam da li će međunarodna zajednica reagovati na izjave koje su tada izrečene, a koje su, navodno, ukazale na ubice savjetnika za bezbjednost tadašnjeg predsjednika Đukanovića. Šaranović je bez dlake na jeziku saopštio imena: policajca Belog Raspopovića i bivšeg policajca, kasnije biznismena – Brana Mićunovića. Nažalost, obojica su pokojna. Ali ono što je ključno jeste pitanje: hoće li se konačno početi odmotavati to klupko koje narod Crne Gore godinama čeka? Ipak, čini mi se da to manje zavisi od nas, a mnogo više od „ljudi iz okruženja“, čiji su prsti duboko umiješani u našu prošlost, ali i budućnost. Možda ćemo rasplet morati da sačekamo do kraja avgustovskih odmora – između pjene od mora i hlada planina. A možda, iako sumnjam, dočekamo ga i prije feragosta.
Nisam ni spomenuo rekonstrukciju Vlade, koju je najavio Spajki, pokušavajući da u rukavu drži poslanike, odnosno partijske lidere. Iz Vlade su već počele curiti ocjene o radu pojedinih resora i ministara, a stigle su i prve ostavke. Srećom, ovih dana se malo rashladilo, pa se možda rashlade i glave nekih pojedinaca.
Za sada, sportski rečeno: Milatović–Spajki 0:2. Što se tiče odnosa Spajki–parlament, neka poslanici izbroje sami.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
„Drzava, to sam ja“, rece Premijer i izadje iz skupstinske sale. Ko i sto mu daje podrsku za ponizavanje gradjana CG, to je rebus cijim rjesenjem jedino mozemo naprijed.
Izvanredno vidjenje situacije,ali narod treba da zna,nema zakona o vladi ko donosi zakone,sve je to farsa,premijer izjavi pocinje zlatno doba za CG,prevarant veci nego broz!
Spajić je prevarant ali teško može parirati Milu u tome a i neće vladati koliko on. U PES- u ima kvalitetnih ljudi koji će u budućnosti sa koalicijom ZBCG i Demokratama voditi CG do ulaska u EU. Jedina promjena će bit što će ZBCG biti stožer vladajuće većine.